Neradna subota. Rana zora. 5 sati. Pogled u ogledalo. Plavičasti podočnjaci…nakupio se umor radnog tjedna.
Želim li ja to? Želim.
Mirisna kavica, ruksak na leđa i put pod noge.
Ekipa je već tu, svi u dogovoreno vrijeme, osmijesi na licima, nestrpljenje pred polazak.
Kratki dogovor prije polaska, Lovorko ima glavnu riječ, vodi nas u svoj rodni mrkopaljski kraj.
Putem žubor razgovora, ne razgovaramo o poslu, ne razgovaramo o politici, ne razgovaramo o problemima, ne žalimo se ni na što……opuštajuće.
Što smo bliže Gorskom kotaru, brisači sve češće rade, pogled kroz prozor kazuje nam kišu.
Nismo ljubitelji hodanja po kiši (još se sjećamo kišnog pohoda kanjonom Kupe). Kad bi barem umjesto kiše padao snijeg. To bi bilo to! Zimski pohod na Bjelolasicu po snijegu. Ni ne slutim u kojoj mjeri će se te primisli i ostvariti. Kasnije se sjetih one narodne: „Pazi što želiš.“
Kratki odmor na Ravnoj Gori, valja protegnut noge, pojesti doručak, a i dočekati dio ekipe iz Sesveta.
Svi na okupu, krećemo prema Begovom Razdolju, jedinom naseljenom mjestu u našoj domovini iznad 1000 m nadmorske visine ( 1078 m/v). Smjestilo se na zapadnim obroncima Bjelolasice, općina Mrkopalj. Prema zadnjem popisu brojilo je 48 stanovnika. Danas će brojiti 50 – tak stanovnika više, i to sve ljubitelja prirode, planinara.
Kako se to tamo doživljavalo, proživljavalo i preživljavalo znade samo Dnevnik jedne planinarke…
Polako ulazimo u šumoviti kraj. Žalostan pogled kroz prozor. Nedavna ledena kiša uništila je dosta drveća. Pogled stalno skreće na slomljene bijele breze. Ističu se svojom bjelinom i slomljenom vitkošću. Misao mi poleti k Brezi Slavka Kolara, krhkoj Janici i lugaru Marku Labudanu, treba li povući paralelu u današnjici?
Dolazimo u Begovo Razdolje, srećemo znana i manje znana lica iz Rijeke, Zagreba, Splita i domaćih Gorana. Kiša i dalje sve jače pada. Pogledavamo u nebo, prognoza je obećavala snijeg u gorskom kraju. Ovaj put se prognoza i ostvarila. Ono što mi nazivamo snježne krpe Gorani zovu mačkima. Odjednom „mački“ svud oko nas. Za tili čas je sve zabijelilo. Smijemo se i navlačimo kabanice i svu ostalu opremu. Veselimo se.
Nakon kratkog pozdravnog govora domaćina ( HPD Bijele stijene, Mrkopalj) krećemo prema Vrbovskoj Poljani i dalje prema vrhu Bjelolasice, Kuli.Osvrćem se, na prozoru goranske kuće ispraća nas staričino začuđeno lice. Vjerojatno si misli : „Pa kuda će
ovi po ovom kijametu? Kakva ih to sila goni?“ Eeee, bako, tajnovita je to sila, ovisnost o planinama.
Cipelarimo cestom kroz sve gušći snijeg, snježne pahulje svuda oko nas, snježni pokrivač sve deblji i deblji.
Kratki odmor i skidanje viška odjeće, kraj toliko snijega- nama vruće. Na Vrbovskoj Poljani čeka nas čaj s rumom, čaj bez ruma, rum bez čaja….tko što voli.
Tek sad ulazimo u „pravu“ šumu i uspon počinje. Prilično je strmo, polako napredujemo, snijeg je sve dublji, često zastajkujemo kako bi došli do daha. Što se višlje uspinjemo, snijeg sve dublji, sve jače pada praćen vjetrom. Pripadnici HGSS-a Delnice postavili nam sigurnosnu užad, „gelender“ kako bi nam olakšali penjanje. Dolazimo na hrbat, čistinu. Mećava kakvu treba (ili ne treba) doživjeti. Brije li ga, brije, drž se za što god stigneš. Nikoli se zaledila brada, ja ne osjećam prste…ostale zakrabuljene planinare prepoznajem samo po boji kabanica…ali idemo dalje…Što nas to goni? Kad smo do tuda došli, nema odustajanja, vrh mora biti negdje blizu. Pokazuju mi ga …ali preda mnom sve bijelo. Još malo…neopisiv osjećaj, smijeh u mećavi, nezaboravan pogled s vrha u bjelinu na sve strane.
„Fotkanje“ na vrhu, i brzo natrag dolje u šumoviti zaklon.
Silazak tko kako može i zna, bočno, „ravno na glavu“ ili oprezno. Brzo smo dolje, puno brže nego gore kao i obično. Zebe za ruke, iz već drugih rukavica cijedi se voda…
Evo nas na cesti, još samo 6 km i u Begovom Razdolju smo. Cipelarimo po snijegu, napadalo ga, skoro da i ne prepoznajem krajolik. Pomalo posustajem, ali ne dam se mom mužu, hitam za njim…još malo..još malo…kolko još? Još malo.
Ulazimo u naselje. Ekipa je već zauzela stol, čeka nas neizostavni topli grah ili tripice. Kratak odmor, pozdravljanje s domaćinima i odlazimo u Mrkopalj. U Mrkoplju, rodnom mjestu Jakova Faka i našeg Lovorka, poduži odmor i pun stol delicija . Smokve iz Ploča, smokve iz Zadra, špek, kobasice, kolači…sve to iz naših ruksaka. Prepičavamo doživljeno i krećemo prema
domu.
Valja ovo ponoviti!
Snježana Ivanović , DPP