Velika dvorana Pučkog otvorenog učilišta Ivanić-Grad u petak navečer pucala je po šavovima… ne samo zbog broja ljudi koji su je ispunili, nego i zbog razine pozitivne energije i smijeha koja ju je ispunjavala. Nakon mnogo očekivanja konačno je u goste došao Đorđe Balašević, održavši ne samo običan koncert već i svojevrsnu promociju knjige koju piše pod naslovom Kalendar mog djetinjstva. Bio je tu red pjesme, red priče, između kojih se dvoranom prolamao smijeh posjetitelja.
Na samom početku koncerta, negdje nakon što je otpjevao prve dvije pjesme, pomislila sam kako je publika prilično mirna i tiha (što mi je bilo nekako neobično budući da sam bila na više Đoletovih koncerata). Ipak pokazalo se da je to samo privid, jer onda je krenulo, i već na trećoj pjesmi čulo se da se publika ohrabrila i počela pjevati, svaki pljesak je postajao sve jači, sve duži, a smijehu zaista nije bilo kraja.
Svatko ima svoje razloge zbog čega je uživao na koncertu i zbog čega voli stihove Đorđe Balaševića. Jedni su se prisjećali mladosti, drugi svojih ljubavi, treći su zaključili da im nedostaju neka vremena kad je sve bilo drugačije, četvrti su osjećali kako je Đole savršeno riječima pogodio ono što osjećaju i misle….Ako ste pogledali publiku, doslovno ste mogli vidjeti da je raspon godina od 7 do 77. Kako god okrenuli, činjenica jest da Balašević daje sebe na ovim koncertima i publika to osjeća, ta međusobna povezanost nešto je što je teško objasniti (zapravo nemoguće).
Mnogi od posjetitelja koji su bili na koncertu u petak prošli su unazad 20-ak godina dobar dio Hrvatske (i šire) zbog Balaševićevih koncerata. Znam neke koji već godinama hodočaste na njegove koncerte s istom pločom u ruci čekajući na njegov potpis (i konačno su uspjeli!). I sad, evo krajem 2014. imali smo to zadovoljstvo i privilegiju da Balašević posjeti i naš Ivanić-Grad!
Nema racionalnog objašnjenja što je to “tako dobro” u njegovim pjesmama, zašto ljudi hrle na njegove koncerte i uvijek se traži karta više. Ali ono što je sigurno jest to da oni koji ga vole u njegovim pjesmama pronalaze jedan dio sebe, svatko na nekom drugom stihu, u drugoj noti. Kao i u svemu u životu, svatko ima svoje razloge za (ne)uživanje u pjesničkom opusu Đorđe Balaševića.
A ono što stoji jest da je 500 ljudi u petak – uživalo. I napustilo dvoranu sa više nego dobrim osjećajem. 🙂
Senka Kušar Bisić
Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić
