Prolaznost nikoga ne veseli

Obožavatelji ljeta s tugom primjećuju da se ono, kod nas na kontinentu, polako preoblači u jesen. Osjeti se to svuda oko nas, u šumu žegom iscijeđenog lišća. Veselo je ono još, presijava se i treperi, ali bez srži i sokova neće dugo. Svi to znamo. Prolaznost nikoga ne veseli. Sjetni su i roditelji prvašića, po povratku s godišnjih ubrzala se nabava potrepština za školu, na društvenim mrežama uzdasi “kako su tako brzo odrasli”. Tako to krene, prvi razred, pa prva pričest, pa krizma, pa prvi srednje i već su obiteljski miljenici među brucošima. Tu ću stati, da i moje oko ne zasuzi.

U subotu je u kvartovskom dućanu u blizini placa na Zelenjaku, gospodin sa jednog od štandova, pokupovao svu zalihu ulja. Osim što je prodavačicu, našu Snješku, doveo u nezgodnu situaciju, nagovijestio je poskupljenja, zbog kojih strepnja svake godine raste s jeseni. Snješka je spretno meni u redu do blagajne izborila jednu litru. Razgaljena uljnim zgoditkom krivo sam pomislila da gospodin sprema puno zimnice, ali nadglasao me informacijom da je kod njega u Zagrebu ulje već po 18.00 kn, a ovo u Ivaniću u našem malom dućanu, 13,00. Opet površno zadovoljstvo, sjećam se dana kada je bilo po 9,00.

Jesen nisu samo poskupljenja i zimnica. Jesen u Ivaniću su i poput Lonje lijene magle i s večeri prazne ulice. Ali vidi mene, baš sam se “zajesenila”. Ljeto je u svom najljepšem zamahu. Noći su oslobođene sparine, ugodne, ispunjene pričama o mladosti, putovanjima, ljubavima. Ovisno u čijem se društvu zateknem. Iz petnih žila izbjegavam one o virusu. Ne želim ga imenovati, a kamo li razglabati o njemu s nestručnjacima, kakav sam i sama.

Dani su osunčane radosti. Nestane li mi svjetlosti u nekom zasjenjenom kutku, ili mi mrak serviraju nesmotreni, pobrinem se makar pogledom izjuriti na sunce. To je moj najvrjedniji dio ljeta. Moja “bijela mašnica od svile”.

Osim toga, volim priče o povratcima na more. Onim kratkim, vikend ili makar na dan. Tko god mi ih spomene zaokuplja su moju pažnju. A ljudi znaju lijepo pripovijedati, uspoređivati, analizirati. To me nadahnjuje, ispunjava i briše sve brige koje nudi svakodnevnost.

Neki dan sam u šetnji slušala priču o usporedbu ulice djetinjstva s vikendaškom adresom u malom istarskom mjestu. Naše su ulice široke, kuće visoke, a ljudi rijetki. Na moru je suprotno, ulice uske, kuće zgusnute kao i ljudi koji njima teku. Bliskost možeš naći na jednoj i drugoj adresi, ali meni se čini da najtoplije je tamo gdje čuješ, u bilo koje godišnje doba, da zidovi šapću: ovo ti je dom.

Željka Bitenc

Željka Bitenc

Željka Bitenc je završila Prometni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, objavila petstotinjak tekstova uz Milenijske fotografije Šime Strikomana, kao i za Terra Croaticu, tiskane su joj i dvije knjige poezije: „Ružičnjak pored mora“ i „Cvitak i more“, autorica je velikog broja tekstova i pjesama objavljivanih u elektronskim medijima i književnim časopisima. Njezini su tekstovi objavljivani za potrebe brojnih sportskih i humanitarnih udruga diljem Hrvatske, te su se pod okriljem projekta Milenijske fotografije objavljivali u časopisu Meridijani.

2021-09-10T18:57:14+02:0010. Rujan, 2021.|Kultura, Šetnica|