Gotovo smo došli do kraja još jedne korona godine. Pokazala se dosta zamagljenom, slabo providnom, nimalo inspirativnom, tmurnom.
Zapravo, kako se uzme, svi koji nasjedaju na javno zapomaganje, naricanje i urlanje bez pokrića, odmogli su si. Preskočili su šarenilo zajesenjenosti, nisu niti kušali pucketave vruće kestene u novinskom papiru, zanemarili su opuštene priče kestenjara. Zaboravili su sa zamagljenog kuhinjskog prozora slati srca nasmijanom prolazniku, a onda pucnuti prstima, zasukati rukave i uhvatiti se posla.
Sretnica sam i to kakva! Okružena sam marljivcima. Tako su mi se posložile poslovne, pa onda i sve moje životne karte. Od rane zore pridružujem se radnom svijetu, krenem li Tomislavovom, od Zelenjaka, zapetljam se na Maznici i okolici gradskog sata naklonim se Ivanićanki, pa sve do poljupca sa Savskom, mogla bih ispričati na desetke obrtničkih priča. Onima koji ulažu svoj rad posvećen ženskoj ljepoti, trepavicama i opuštanju, bravurama u kosi, umjetničkom i fotografskom izražaju, toplome treptaju plamena svijeće, modnim šarenilom ispunjenim izlozima, nitima konaca i vune, torbicama i cvijećem i to s takvom lakoćom, prirodno, jer su tako radili njihovi stari s pogledom na zidine ivanićke tvrđe i gradili Ivanić u kojem danas živimo.
O obrtnicima pišem, koji ne nastanjuju samo centar, već su se raširili cijelim Ivanićem; Kloštrom i Križem. I nadaleko su poznati, traženi naši majstori od metala, drveta, tekstila i kože. Ne znam zamjećuju li svi nakit naših zlatara, cipele naših obrtnika obućara.
Nakloniti im se treba, kušati domaće kolače, jela, ispijati kavice kod Matije, Anite i Danijela, izbjegavati obilaznice i vjerovati u svoje snage, ljude, njihove usluge i djela.
Grad ih treba isticati, ponositi se kao herojima, sve naše obrtnike, marljivce, radnike, snimatelje, kreativce, umjetnike, poduzetnike. Vjerujmo u obrtnike. U njihovim radovima, tragovi su, niti davnine, svih požrtvovnih majstora, djedova svih Ivanićana.
Ja kupujem obrtničko, ivanićko, a došla sam u Ivanić iz Ogulina.
/Željka Bitenc/
Željka Bitenc
Željka Bitenc je završila Prometni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, objavila petstotinjak tekstova uz Milenijske fotografije Šime Strikomana, kao i za Terra Croaticu, tiskane su joj i dvije knjige poezije: „Ružičnjak pored mora“ i „Cvitak i more“, autorica je velikog broja tekstova i pjesama objavljivanih u elektronskim medijima i književnim časopisima. Njezini su tekstovi objavljivani za potrebe brojnih sportskih i humanitarnih udruga diljem Hrvatske, te su se pod okriljem projekta Milenijske fotografije objavljivali u časopisu Meridijani.
