Životne potrebe su jedno , a poziv, ono za što je čovjek stvoren, sasvim nešto drugo. Sretnici su oni koji se na svom putu zagrle sa svojim talentom i od njega žive.. Od kada sam preselila u Ivanić-Grad, suprotno od svojih prijašnjih navada, pronalazila sam se u nekoliko raznolikih poslova, dijametralno suprotnih zanimanja.

Na jednom radnom zadatku, u autobusu punom medenih, ljubaznih, predragih zagrebačkih umirovljenika pričala sam o Ivaniću u svojstvu turističke pratiteljice. Nisu me baš slušali, ali tajac je nastao kada sam krenula o ljudima koji danas u Ivaniću žive, o njihovoj želji da ih se naziva književnicima, slikarima, kreativcima, autobus se stišao, ekipa se umirila i pamtila…

Nije li Island poznat da je njegov svaki deseti stanovnik objavio knjigu.

Zašto ne stvarati takvu čaroliju o Ivaniću. Istinita je. Ljudi ovdje od davnina vole kreativnost. Lako im je bilo krojiti obuću, odjeću, remenje, torbe, šivati, lijepiti, promišljati.

Zašto ih ne podržavati, poticati dok misli prelamaju u stihu, ili otvarati im putove u svjetove smirujuće energije pisane riječi.
U srijedu sam bila na književnoj večeri, predstavljanju dviju knjiga znanstvene fantastike za mladež, koje potpisuje poznavatelj sporta, šetač Ivanićem, suprug, otac i djed . Ne znam je li me više ozarila njegova radost dok je pričao kako je suprugom u ladici pronašao, gotovo zaboravljenu prvu verziju svog romana Vrijeme smrti, koju je pisao za svoje sinove u doba prvih računalnih igrica ili djevojčica sigurna pogleda koja je odradila nekoliko uloga na dugo očekivanoj djedovoj večeri. Ponosan autor je svima nam znani, dragi gospodin Mario Kirin, a talentirana djevojčica, njegova unuka Lucija. Znam ju dobro kao spretnu rukometašicu, nasmijanu suigračicu U 12 ekipe pri ŽRK Ivanić. Razoružala me, vjerujem i sve okupljene, violinskim bravurama uz pratnju svog profesora glazbe. Knjižnicom su se razlile melodije: Kondorov let, Uvelo lišće, engleske, irske, grčke tradicionalne….

U dječjoj književnosti, smrt u romanu svakako se može oprostiti kad se ona događa računalnoj igri. Razgrana mašta gospodina Kirina, proširila je priču i dosegla Vrijeme ljubavi u drugom romanu, te otvorila nove svjetove znatiželjnom čitaču. Odlično su romane predstavile publici Štefica Vanjek, autorova kolegica i Kristina Prilika, lektorica oba romana.

Publika razgaljena, a ne znam je li više djed bio ponosan na Luciju ili ona na njega dok je čitala odlomke iz romana.
Da, da, Lucija je svirala, čitala, ponosila se, a prostoru knjižnice osjetio stvaralački duh Ivanićana, onih predanih, toplih, marljivih, čiju iskru u oku primijetimo u šetnjama gradom.

Ako još ne znate, naučite je voljeti…