Od Međugorja do običnog hrvatskog blata za 48 sati

Na početku odmah isprika svim vjernicima jer ovaj tekst nije usmjeren protiv vjere, crkve, vjernika, oltara, Isusa i svih ostalih. Protiv koga je usmjeren shvatit će onaj tko bude čitao. Ako netko ne shvati smisao teksta možda je baš radi njega pisan. Ili nije, vrag će ga znati. Na početku odmah isprika svim vjernicima jer ovaj tekst nije usmjeren protiv vjere, crkve, vjernika, oltara, Isusa i svih ostalih. Protiv koga je usmjeren shvatit će onaj tko bude čitao. Ako netko ne shvati smisao teksta možda je baš radi njega pisan. Ili nije, vrag će ga znati.

„Pred neki dan srce je brže zaigralo i bilo je lijepo biti Hrvat.“ To je jedna od rečenica koja me i ponukala da napišem ovaj članak jer taj netko, kome je taj dan lijepo biti Hrvat očito to ne misli i ostale dane. Osjeća se ponosnim Hrvatom samo dok se redaju uspjesi i pobjede, a većinom onda kada mu država udijeli neki novac, stan, ili gradilište jer tada je najponosniji Hrvat.

Ruku na srce pobjeda je stvarno bila veličanstvena jer razmontirali smo Poljsku ko Krajinu u Oluji. Meni osobno jedna od najboljih utakmica bilo kojeg sporta koju sam do sada pratio. Igralo se do kosti, kak treba, uz zagorski truc i dalmatinski dišpet. Dečki su ostavili srce na terenu i postali heroji lijepe naše na jedan dan. Bolje rečeno na dva dana jer nakon iduće utakmice na scenu stupa poznati hrvatski jal i nabacivanje blatom jer tada nastupaju oni koji su bili ponosni što su Hrvati samo na jedan dan.

Po završetku sada već slavne utakmice uzbuđeni izbornik je izjavio da je za pobjedu između ostalog najviše zaslužna Gospa iz Međugorja. I nije mu za zamjeriti jer je čovjek očito vjernik i vjeruje u „prst s neba“ koji nam je pomogao. Poštujem svačija uvjerenja pa i njegova.

48 sati hoda po oblacima kasnije počinje i druga presudna tekma. Već u prvom poluvremenu očito je bilo da dečki ne dišu isto kao protiv Poljske, griješilo se, slaba obrana itd. Na kraju krajeva zadnji zvižduk suca označio je i kraj 48-satnog uzdizanja na pijedestal hrvatskih sportskih junaka.
Tada kreće najpoznatije priča iz Hrvatske, stari hrvatski jal. Pa krene s bojažljivim ; „da je barem Stivi branio.“ Za koju minutu; „nesposobnjakovići!“ za koju minutu; „tko je tog kretena postavio za izbornika!“ i na kraju ona glavna : „Igrali su za k . . . . !!!!!“

Znači od čuda iz Međugorja do sasvim obične stvari iz međunožja za samo 48 sati. Čak i za nas Hrvate tužno, pretužno !

Ako gledamo s aspekta vjernika koji će se ponovo i ponovo zaklinjati da su božja providnost i ukazanje iz Međugorja pomogli u prvoj tekmi postavljam pitanje; što se dogodilo u drugoj?.

Zašto nas Gospa više ne voli? U čemu su Hrvati bili toliko grešni tih 48 sati da je i božja providnost digla ruke od nas.

Čini mi se da je Gospa na jednom programu nebeske televizije promatrala muku naših rukometaša, a na drugom je pratila sjednice Sabora i muke po ministrima zadnjih dana. Ako je još u primetimeu išao prilog o našem gospodarskom čudu čudi me da naši nisu s nulom izgubili.

Od svega je ipak najgori hrvatski jal koji te jednog dana kuje u zvijezde, a drugi dan tvoje ime prebiru po muškim gaćama. Sjetimo se samo Crocopa, nogometaša, skijaša, košarkaša koji su jedan dan bili na tronu, a drugi dan ih se nije odrekao sportski svijet nego se mi Hrvati za čije se boje bore.

Živimo u zemlji gdje se emisija Subotom uvečer reklamira u nedjelju, Nedjeljom u 2 ide i u ponedjeljak u 8, za posao čistačice treba životopis kao za tajnika NATO-a dok za sabornika treba samo poznavanje članskih iskaznica. U našoj zemlji se također fukara bogati, a pametni Hrvati razgovaraju s domovinom telefonom iz Njemačke, zemlja smo kristalno bistrog mora i dozlaboga mutnih poslova, pametnih telefona i glupih vođa, najljepših žena i kolona muškaraca zaljubljenih jedni u druge.
Najgore od svega, čini mi se da smo i zemlja u kojoj žive dvije vrste Hrvata.
Onih koji su ponosni što su Hrvati samo povremeno i po nekoj zadovoljenoj potrebi i onih koji u ovom ludom besmislu ipak svoju Domovinu ljube svaki dan. I svog brata Hrvata također.

Goran Cerovečki

2016-01-30T19:38:51+00:00 30 Siječanj, 2016|Nešto drukčije|
Share This