Gigabyte viška

Ovih blagdanskih i post blagdanskih dana obično me opali neka melankolija (mislim da to oni sa kićenim diplomama nazivaju depresija, al vraga oni znaju) pa sam malo prekapao po ladicama ali ladicama u glavi i radio inventuru. Nabasao sam većinom na beskorisne podatke koji odavno u mom mozgu tek zauzimaju radnu memoriju.

Memory card je dobrim dijelom popunjena do zadnjeg bajta iako prema nekom tamo testu imam puno previše giga tj. bar ih je bilo nekad u vrijeme testa. Sada je mojoj memoriji već potreban “master reset” na tvorničke postavke ili jednostavno delete all bez pitanja are you sure !?.

Osim već spomenutih beskorisnih podataka naletio sam i na dobru, dapače zavidnu zbirku lijepih uspomena.

Uspomene bi po definiciji trebale biti stvari iz naše prošlosti koje izmame onaj spazam većeg broja mišića lica koji u nekim zapadnim zemljama zovu još i osmijeh. Osmijeh taj pokazatelj ljudske reakcije na vanjske ili unutarnje podražaje kojeg na našim prostorima nema neko vrijeme jer nas doktori sa Gornjeg grada već godinama uspješno liječe od toga. U svojoj sam radnoj memoriji našao i neke uspomene koje su odavno obukle crnu majicu i ne skidaju je lako. Sve bi dobre uspomene trebale biti označene nekim šarenim balonima ili crvenim srcima zato da ih lakše otkrijemo i da ne otvaramo one crne.

Neke moje uspomene bi trebale biti označene natpisima: “Ne otvaraj trijezan ili ako nisi bar malo haj“ ili poput upozorenja na mesu „Ne smrzavati ponovo!“ dok bi za neke najbolja bila etiketa s natpisom „Ne odmrzavaj nikada!“.

Ljudi, userem se od straha dok vidim neke svoje uspomene i pitam se da li su to stvarno moje uspomene ili ih je doživio netko drugi, a moja ih je podsvijest zabilježila kao vlastite.

Srećom, nekad sam volio dobro popit pa je dobar dio mladosti obavijen nekom alkoholno-duhanskom izmaglicom i nije toliko strašan iz jednostavnog razloga – ne sjećam se. Inače, uspomene su putovanje sa povratnom kartom, prokleto bilo, uvijek je s povratnom kartom. Taj povratak je najgori i on me najviše plaši jer kad je najljepše, kad plovite morem uspomena, dođe povratak u realnost u ovu surovu zbilju koju jedva podnosimo.

Nekad je bilo lakše. Kad je teško popij jednu, a kad je još teže popi još dvije. Danas u mom životu nema tog alkohola niti vesele cigare koje mogu ubiti ovaj prokleti “reality show” u kojem smo trenutno. Možda sada ne pijem i ne pušim dovoljno pa nema magle u koju bi se mogao sakriti. Uglavnom jedno od toga je točno, a možda i oboje.

Detaljnijom pretragom “fileova” u glavi naišao sam i na neke uspomene koje se vežu uz ženski rod, to su one, već spomenute uspomene koje bi trebale biti označene šarenim balonima i crvenim “srčekima” u podsjetniku. Jest da ih je malo, ali ih ipak ima.

Tu se stidljivo sakrio poneki par plavih ili smeđih okica, možda jedna ili dvije pletenice, nehajno prebačena torbica preko ramena. Lagao bih kao pas kad bih rekao da im se ne sjećam imena jer sjećam se, dapače sjećam se baš svake pjesme koje sam tim očima poklonio.

U tom poglavlju, nazovimo ga za ovaj put ljubav baš nisam bio stručan. Nikada nisam mogao skužiti kad me žensko laže, ali što je još gore nisam mogao ni skužit kad me iskreno voli što je puno veći problem. Onaj mali Kinez koji je pakirao i slao žene koje su meni dolazile u ruke je uvijek u kutiju s njima zaboravio staviti uputstvo za uporabu ili barem brojeve servisa u kojeg ju vodiš kad je polomiš.

Kao klinac sam svakoj igrački nakon nekoliko dana morao izvaditi mehanizam koji ju je pokretao, a sa ženskim rodom događala se ista stvar. Većini njih sam u vrijeme kad su najbolje radile polomio onaj centralni mehanizam i to onaj kojim bi takve uspomene trebale biti obilježene. Onaj koji je u dobrim uspomenama proboden Amorovom strelicom. Nažalost,u mojoj životnoj knjizi uz tekst o ženama nikada nije bila dodana bar neka natuknica, neka didaskalija poput „lomljivo!“ ili “rukovati s oprezom“. A možda sam samo ja u ruke dobio neki goli nedorađeni tekst bez ikakvih upozorenja i instrukcija. Još je veća nesreća što ne postoji prilika za popravak, nema “Resume Play” i nigdje, ali baš nigdje nema mogućnosti za “Undo”.

Postoji samo ova prokleta zbilja, ona u kojoj nema levisica pripijenih uz poznatu guzu za kojom se okreće svaki frajer u sali disca na Lonji. Ne čuje se više „La grange“ ZZ-Topa iz RIZ zvučnika na bini i nema više nespretnih poljubaca pod jedinom ispravnom lampom u njenoj ulici. Možda toga i danas ima samo nema one smeđokose i smeđooke mlade budale, barem ne onako mlade i lude. Govorim o sebi da ne bi opet bilo neke zabune jer prokleti Kinez i dalje ne stavlja uputstva za ljubav.

Goran Cerovečki

2016-04-09T20:58:08+00:009. Travanj, 2016.|Nešto drukčije|
Stranica koristi web kolačiće Više informacija PRIHVAĆAM
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.