Neki dan me put, a i ribolov, nanese na naše bajere u Ivaniću. Prvi bajer, koji mi ribiči nazivamo Jedinica, dijeli međa s parcelom na kojoj je legendarni disco-bar koji se, ako se dobro sjećam, zvao disco-bar „Z“, ali ga nitko nije tako zvao. Za sve nas koji smo tamo dolazili bio je to jednostavno – Cvergl bar.
Cvergl ili patuljasti somić, terpan, rogan, bodljaš, inače je invazivna riblja vrsta koja je drač u našim ribnjacima, ali opet i delicija, jer su krupniji primjerci izuzetno ukusni, što je još spojeno s time da, osim rebrnog luka i kičme, cvergl uopće nema kosti. Ukoliko je iz čiste vode i ako je krupniji, poželjan je na svakom stolu. Ali to nema veze s temom.
Već sredinom, pa prema kraju osamdesetih, kod nas polako prestaju s radom lokalni disco-clubovi po društvenim domovima. Naime, dah Zapada polako, ali neumitno dolazi i polako i stidljivo, privatnim kapitalom, otvaraju se barovi po uzoru na one vani – s uređenim interijerom, neki i tematski – ali definitivno, seoske čage su polako out.
Na ribnjacima u Ivaniću godinama se nalazila zgrada za koju sam čuo da je bila tvornica crijepa, ispred koje se još nalazio nekakav starinski stroj. Pričalo se da se upravo u tom stroju formirao crijep, ali nas mlade to ni nije baš zanimalo.
Bar je, koliko se sjećam, otvorio Zlatko Marek (otuda valjda Z u imenu) i nekako je rulja s Lonje polako, ali sigurno, sve više krenula na Cvergl.
Ime „Z“ nikad baš nije zaživjelo u gradu, netko je to prekrstio u Cvergl bar i legenda je rođena. Inače, u Ivaniću su postojali kafići čudnih imena pa si baš morao biti odavde da bi znao kud trebaš ići ako si dogovorio neki čvenk u Ciganskom baru, Zvijezdi, Rupi, Pasjoj kućici, Šrotu ili Jeger baru. Snek i Ana bili su u centru, dok su Gec, Mirni krovovi, pa i Cvergl, bili na gradskoj periferiji.
Ako smo se uopće i mogli zvati gradom tada, i samim time nismo mogli imati periferiju.
U tekstu o Lonji opisao sam da su svi krenuli na Cvergl pa smo ih i mi s Lonje pratili. Sjećam se da je prvo što sam zapamtio o Cverglu bilo to da radi svaki dan i to do jako dugo u noć, što nije bilo spojivo s dotadašnjim društvenim konceptom izlaženja mladih. Naime, koncept je većinom još uvijek pratio socijalističke tri osmice – osam sati rada ili škole ili studija, osam sati slobodnog vremena za zabavu i osam sati obveznog povečerja, tj. propisanog odmora. To je značilo da nemaš kaj delat u birtiji tokom tjedna; za izlazak su subota i eventualno petak, ako je subota neradna ili, u mom slučaju, nema škole.
Pošto sam taj novi koncept ja prihvatio puno spremnije i brže nego Lac, normalno je da je dolazilo do konfrontacija. Da bih to izbjegao, usvojio sam novu metodu izlazaka u tjednu, a to je – krišom kroz prozor. To je funkcioniralo kratko vrijeme dok isljednik Lac nije shvatio da moji raniji odlasci na spavanje nisu spojivi s podočnjacima i pospanošću.
Tako sam jedne večeri, poput susjedovog mačka Micka, tiho šmugnuo kroz prozor sobe i poprečki preko pruge na Cvergl. Tam nije bilo nikoga od mojih, uspio sam nažicati jednu cigaretu i natrag doma.
Ali cvrc – prozor moje sobe ovaj put bio je čvrsto zatvoren, kao i svi ostali prozori. Lac je prokljuvio moje ilegalno noćno lutanje i jednostavno zatvorio kuću i otišao spavati misleći: jebote bog, balavi – ili me probudi kad dođeš ili spavaj s cuckom na dvorištu!
Šicer, Lac je znao da baš ne ljubim visine, pa je jedini prozor koji je bio gotovo stalno otvoren bio onaj iznad stubišta stepenica u podrum, pa je ulaz u kuću tim putem zahtijevao poznavanje barem osnova alpinizma. Ali strah od suočavanja s Lacom u dva ujutro bio je jači od straha od visine i uspio sam u kuću ući neopaženo i s oguljena oba lakta do krvi. Začudo, Lac o tome nikad nije pokrenuo istragu, a ja sam odustao od „cverglovanja“ u tjednu.
Ali odoh ja od teme.
Gazdu Cvergla smatrali smo polubogom – vodio je najbolji i tada jedini klub u gradu, vozio je spuštenu Simcu, a i bil je frajer, nemre se reći da nije. Nas klince baš i nije doživljavao, ali nikada nas nije ni naganjao, tako da smo ga u biti poštivali.
Cvergl je bio kvadraturom smiješno mali u odnosu na Lonju, ali smo zanimljivo u i oko njega subotom stali svi. Još i sad mi nije jasno kako je to sve moglo funkcionirati u tolikoj gužvi, ali uspijevali smo sve – i odigrati bilijar, i dobiti piće, i plesati na katu.
Ulazilo se u prostoriju šanka; lijevo je bio prolaz za prostoriju u kojoj je bio bilijar i u kojoj smo mi mlađi u biti i provodili najviše vremena. Desno od šanka bio je jedan stol, a od njega se stepenicama spuštalo u kvadratni separe obučen u crnu kožu. Taj separe je godinama za nas mlađe izgledao kao Eden koji nam je, nažalost, nedostižan u dane vikenda i velikih gužvi. Ravno uz šank bio je WC, a desno, iznad opisanog separea, stepenice koje su vodile u salu za ples na katu.
Gore su, oko podija za ples, bili separei te stepenice koje su vodile na malu terasu s pogledom na ribnjake.
Količina dima unutra bila je neopisiva, a fascinirali su me DJ-evi. Naime, uz vrata za terasu bila je metalna lojtra-ljestve sa štitnikom koje su vodile do DJ-a koji je bio u samoj špici krova i odtuda imao direktan pregled na rulju. Srećom, imao je jedan mali prozor iza leđa pa je tuda dobivao barem malo kisika.
Na zidu uz opisane lojtre bila su obješena dva postera-tapiserije izrađene od fluorescentne tkanine – jedan s likom kobre i jedan s likom pantere. Zašto ih se sjećam? Zato što je pantera nakon nekog vremena krasila zid moje sobe. Tokom jedne čage jedan od mojih najbližih jataka se odjednom popeo do pola DJ-evih lojtri, hladno skinuo panteru, smotao ju u rolku i donio mi ju na terasu s riječima: Evo ti za sobu!
I sam sam se spremao isto napraviti više puta, ali moj strah od visine mi je to činio neizvedivim.
Mareka smo svi zapamtili kao vlasnika, sjećam se i konobara Tonija, koji je bio Slovenac. Poslije se izmijenilo više vlasnika; sjećam se Cimaša (Talijana) i Pižira.
Uglavnom, dio naše mladosti definitivno je vezan uz Cvergl bar. Tu sam po prvi puta imao uvid u nekakav disco koji nije u lokalnom domu, gdje se ne sjedi na drvenim klupama i light show nije složen od kantica ulja.
Cvergl je godinama bio naše mjesto okupljanja, mjesto susreta sa starim prijateljima i novim ljubavima. Što se mene osobno tiče, srednja škola je donijela nove izazove, bunt i nekakav korak prema odraslosti, a Cvergl je bio mjesto gdje smo se iz klinaca pretvarali u klipane.
Na Cverglu sam sretao stare prijatelje, ali i upoznavao nove ljubavi. Neke od njih bile su možda i najintenzivnije kroz cijelu moju mladost – ili sam ih ja tada tako doživio. Neke sam prvi ili zadnji put poljubio upravo na Cverglu, u separeu na katu ili na zadnjem sjedalu njenog Fiće u mraku malog parkinga uz bajer. Ne sjećam se više točno gdje i kad, samo znam da je bilo čisto, nevino i, bar s moje strane, neiskusno i iskreno.
Neki moji frendovi su radi Cvergla odustali od škole, a i ja sam jedno vrijeme bio na krivoj životnoj trasi. Srećom, Lac je, poput skretničara, uvijek to uspijevao vratiti na pravi kolosijek. Polako sam izrastao u mladića, srednja škola je dolazila svom kraju.
Danas sam prošetao Cverglom – u biti onim što je od njega ostalo – i iako mi je pod nogama krckalo staklo i polomljene pločice, u jednom mi se trenu učinilo da čujem huk muzike s prvog kata i vidim poznatu guzu kako silazi stepenicama, namještajući kosu u rep.
I Darka kak mi šapće sa strane: jebala te ona, idemo na pivu!
Goran Cerovečki
