Negdje krajem 2000. godine, dok su se CD-playeri gasili pred nadolazećim MP3-icama, a piratske kompilacije mijenjale kazete na tržnici, Ivanić je disao miješanim ritmom. Još su se po sobama preslušavali vinili i prve CDR kompilacije, dok su mobiteli počeli pištati prvom generacijom melodija. Grad je još mirisao na stara vremena, ali su iz izloga već svijetlile prve digitalne kamere. Rock se nije ugasio, ali se povukao korak unatrag, ustupajući mjesto turbo-folku, dance hitovima i novim komercijalnim formama koje su sve više vonjale po plastici.
Na prijelazu između stoljeća povukla se tiha, ali jasna linija – kao ogrebotina na vinilu. Nas, koji smo započeli u sedamdesetima, osamdesetima ili ranim devedesetima, povezivala je ista stvarnost: skromna oprema, bubnjevi do kojih se teško dolazilo, pojačala sa šumom i kablovi koji su prekidali. Iako nas je dijelilo desetljeće ili više, dijelili smo iste uzore, iste albume i iste kasete koje su kružile iz ruke u ruku. Bila je to zajednička škola rocka, neovisno o generaciji kojoj smo pripadali.
Oni koji su stasali nakon 2000. krenuli su drugim putem. Digitalna tehnologija donijela im je nove uvjete: dostupnu opremu, internet, studije i glazbu na dohvat ruke. Njihovi problemi bili su drukčiji, njihova borba imala je drugo lice.
Godina 2000. nije bila samo okrugla brojka – nosila je sa sobom simbolički teret nove ere. Najava “Milenijskog buga” i mogućeg kraha digitalnog sustava bila je znak nesigurnosti i promjene. Iako se bug nije dogodio, atmosfera prijelaza bila je stvarna: tjeskoba, nelagoda i slutnja da dolazi neko drukčije doba. Te promjene nisu mimoišle ni naš grad, ni našu scenu.
S tom 2000. godinom zatvaramo jedno poglavlje – priču o bendovima koji su obilježili svoje vrijeme i ostavili neizbrisiv trag.
Prisjetimo se grupe IF, Klaksona i grupe Krik, koji su u sedamdesetima postavili prve rifove i ucrtali put svima koji su došli poslije. Geigerovog brojača, koji je donio eksperiment i znatiželju u razdoblju kada se još uvijek tražila prava forma. Sabahovih godina, koje su kroz prijelaz desetljeća svirale s istom strašću i ostavile iza sebe uspomene utkane u koncerte i druženja.
A bilo je još mnogo ljudi i bendova koji su dolazili i odlazili, ali su uvijek ostavljali svoj trag. Njihove pjesme možda nisu bile zabilježene na nosačima zvuka, ali su ostale u pamćenjima, u pričama koje i danas prepričavamo i u prostorijama kojih više nema, ali čiji odjek i dalje živi u nama.
Neki od tih ljudi nikad nisu prestali svirati. I danas ih možemo vidjeti na pozornicama, u studijima, na probama, među kablovima i miksetama. Njihove ruke, sad možda s pokojom sijedom više, i dalje znaju precizno povući rif ili otpjevati refren s istom iskrom. I dalje stvaraju i žive glazbu.
Nenad Borić i Dragomir Herendić – obojica i dalje imaju uspješne bendove i cijeli profesionalni život posvećen glazbi: sviranju, produkciji, snimanju. Tu su i Pišta (Vereš Velimir), Damir Plahutar, Žarko Kunštek, Jurica Kondres i Zoran Kukec – svi redom još uvijek prisutni na sceni. Branko Galoić već nekoliko desetljeća živi i stvara autorsku glazbu izvan Hrvatske – najprije u Nizozemskoj, a danas u Francuskoj.
A neki od nas više nisu na pozornici. Ne sviramo aktivno, ali nismo se udaljili od glazbe. Milan Janeš – Jenki već godinama uređuje i vodi glazbenu emisiju „Rock meridijan” na Obiteljskom radiju Ivanić i uživa u svojim umirovljeničkim danima. Gašo je na istom radiju pronašao svoj drugi instrument – mikrofon. Rens, Damir Lilić i Damir Žućko, svaki na svoj način, i dalje su čvrsto povezani s tim svijetom.
A ja… svoju zanesetost glazbom pretočio sam u ljubav prema izradi električnih gitara i uživam u tome. Nema dana da se ne čujem s nekim od navedenih, kao što sam već rekao – sa svojom braćom po glazbi.
Sve što smo prošli i dalje nosimo u sebi – miris garaže i tremu prije prve odsvirane pjesme. Još u mislima škripi ona Tosca koja traži ton prošlih dana, još miriše onaj pohani kruh tete Plahutar. Kao da još hodamo preko poderanih tepiha, a u zraku su glasovi koji govore: „Ajmo probat još jednom, dečki.”
A onda – došle su nove generacije. One koje nismo detaljno ispratili u ovoj priči, ali koje su jednako važne. Njihove početke nismo uvijek razumjeli, njihove rifove nismo uvijek prepoznali, ali njihova energija bila je ista. Možda su svirali u drugačijim prostorima, možda su svoje pjesme objavljivali na YouTubeu umjesto da ih presnimavaju na kazete, možda su imali bolje pojačalo, ali i manji plesnjak – ali duh je bio isti.
A danas, uz tu energiju, tu su i imena koja već godinama rastu i stvaraju svoju scenu: Adrian Borić, Dario Duvnjak – bubnjar i gitarist legendarne Crvene jabuke, Dominik Markovinović – kantautor i tekstopisac benda Dodger Artfool, te Alen Lukač i ostali članovi grupe Reanimatori, kao i mnogi drugi.
Oni su nastavili ono što su započeli ljudi iz ove priče – nadogradili ga novim iskustvima i otvorili prostor budućim generacijama. Njihove priče tek treba ispričati netko drugi, u nekom novom nastavku, s novim tonovima i prizorima.
Jer ova priča nije završetak scene – ona je samo jedan njezin sloj. Iza nas dolaze oni koji će nositi novu glazbu, nove borbe, nova traženja. I možda će jednog dana i oni pisati ovakve rečenice, prisjećajući se svojih „prvih puta”, svojih heroja i svojih garaža.
Ovo je priča o onima koji su krenuli s ničim osim volje. O glazbi koja nije imala algoritam, nego život. O ljudima koji su vjerovali da je i garaža dovoljna za san.
P. S.
I taman kad sam mislio da je ova priča zaista završena, sjetio sam se razgovora s početka njenog pisanja. Dok smo Gašo i ja prebírali uspomene na Geigerov brojač, odjednom me pogledao i s osmijehom rekao:
„Zok, dal’ bi ti htio ponovno svirati? Imam ludu ideju za jedan bend.”
I čini mi se da je upravo u toj rečenici – bez plana, bez obećanja, bez pritiska – sažet cijeli duh naše generacije. Te generacije koja, čak i kad misliš da je priča gotova, samo prebaci remen preko ramena, pogleda pojačalo i kaže: „Ajmo probat još jednom.”
Zoran Oćetski
