Krajem 1993. i početkom 1994., dok se scena mijenjala, pojavila se nova generacija glazbenika koji su nosili sasvim drukčiji duh. Bio je to trenutak kad su se distorzirane gitare ponovno počele probijati kroz zidove garaža, kada je bunt postao ritam, a potreba za izražavanjem stvorila jedan posve originalan, lokalni pokret. Upravo tu počinje priča o punk sceni Ivanić-Grada.
U pisanju ovog dijela feljtona neizmjerno mi je pomogao Vedran Berlan, koji je svojim uvidima, sjećanjima i podacima prenio duh tog vremena. Bez njegovog sjećanja, ova bi priča ostala neispričana — ili barem nepotpuna.
Prvi val koncerata pokrenula je neformalna skupina mladih entuzijasta i zaljubljenika u nezavisnu i alternativnu glazbu. Proljeće 1993. obilježio je koncert grupe KUD Idijoti u Maloj sali, uz predgrupe Krampusi iz Bjelovara i tada široj publici još nepoznatu Zadugu iz Zaboka. Organizaciju potpisuju Mario Jušić, Željko Vlahek, Karmen Tepeš, Vlatka Berlan i Damir Adamović, uz još nekoliko sudionika čija su imena možda izblijedjela, ali ne i njihov doprinos.
U to je vrijeme s emitiranjem krenula i radijska emisija „Music Attack“ na Obiteljskom radiju Ivanić, koju je uređivao i vodio Dejan Jeličić, uz pomoć Marija Jelića. Emisija je bila platforma za punk, hardcore i alternativnu scenu — od klasika poput The Clash, Sex Pistols i Ramones, do domaćih bendova i britanske indie scene. Glas Ivanića postao je glas otpora, drugačijeg ukusa i snažne generacijske emocije.
Iz istog miljea nastaje i prvi istaknutiji autorski indie/punk sastav Vision Stab, u kojem su svirali Dejan Jeličić, Mario Jelić, Dominik Cvetko, Branko Vulinec i Alma Abdagić. Inspirirani Sonic Youthom, NoMeansNoom i Nirvanom, Vision Stab su gradili svoj glazbeni izričaj na granici punka, noisea i grungea. Iako kratkog daha (do 1994.), ostavili su snažan dojam.
Godine 1995. u Ivaniću se pojavljuje Oi!/street punk sastav Oi! Stompers (Emin Halimović, Ivan Ninković, Neven Fitnić i Vedran Berlan). Njihovi socijalno angažirani tekstovi na hrvatskom jeziku brzo su pronašli put do lokalne publike. Nastupi s bendovima poput KUD Idijoti, Fakofbolan, Deafness by Noise i Debeli Precjednik, te koncert povodom Dana grada 1996., ostaju zabilježeni kao punk momenti koji su protresli svakodnevicu. Kasnije, 1999., članovi benda formiraju General Strike, koji nastavlja priču s novim članovima i nastupima diljem Hrvatske.
U isto vrijeme djeluje i Petar Panj (Petar Lisjak, Daniel Bunjevčević i Emin Halimović), s grunge izričajem i tekstovima na hrvatskom jeziku. Paralelno s njima, Dejan Jeličić i Dominik Cvetko pokreću I Don’t Think So!, s melodičnim hardcore izričajem i jedinstvenim pristupom. Njihov album „IN“, objavljen 1999. na kazeti, ostaje jedino službeno izdanje nekog ivanićkog benda iz tog razdoblja.
Središnje mjesto okupljanja postaje Klub mladih Ivanić-Grad, osnovan 1996. uz podršku Grada i Pučkog otvorenog učilišta. Inicijatori Matija Grdan (tadašnji pročelnik za društvene djelatnosti), Palma Klun Posavec i Jadranko Bitenc okupili su mlade različitih interesa — od sportaša do glazbenika i srednjoškolaca — i ponudili im prostor, budžet i slobodu djelovanja. Mala sala postaje epicentar koncerata, slušaonica, radionica i društvenog života mladih. Klub okuplja između 100 i 200 aktivnih i pasivnih članova te dovodi izvođače iz Hrvatske, Europe i SAD-a. Koncerti Integrityja, DV8-a i drugih potvrđuju Ivanić kao respektabilnu koncertnu destinaciju.
Vedran Berlan se prisjeća: „U jednom trenu pokraj Male sale zaustavlja se kombi s njemačkim registracijama, izlaze dečki i kažu: ‘Zdravo, mi smo The Damage Done iz Hamburga. Trebali smo svirati u Beču, ali koncert je otkazan. Tamo su nam rekli da se svira u Ivaniću pa smo došli ako nas možete ubaciti.’ I naravno da smo ih ubacili.“
Upravo u toj improvizaciji i spontanosti ležala je snaga te scene.
I dok je punk scena bujala, u pozadini su i dalje bili aktivni neki od poznatih aktera iz ranijih razdoblja. Nenad Borić, primjerice — moj nekadašnji kolega iz benda Sabah — nastavio je svirati i kasnije se pridružio bendu Crno Perje. Zajedno s Nenadom Kosom Ferzzom (gitara), Vilijem Ilekovićem (bass) i Krunom Matusom (klavijature), bend 1996. snima dva videospota: „Kiša“ i „Kada zvoni telefon“. Unatoč prekidima i stankama, Crno Perje ostaje aktivan sve do 2007., postajući prepoznatljiv dio hrvatske rock scene.
Druga polovica devedesetih u Ivaniću nije bila samo glazbeni trenutak — bila je to eksplozija ideja, bunta i kreativnosti. Kroz sav taj šum, galamu i energiju, ostao je jasan osjećaj da se nešto važno događa. Ne nužno veliko, ali svakako istinito i naše.
U posljednjem dijelu feljtona osvrnut ćemo se na neke od aktera ove priče — gdje su danas, čime se bave, jesu li i dalje u glazbi ili ih je život odveo nekim drugim putem. Prisjetit ćemo se onih koji su gradili scenu, ali i dotaknuti one koji je danas nastavljaju — nove, mlade glazbenike koji svojim radom potpisuju Ivanić-Grad. Njihove će priče, nadam se, ispričati netko drugi,Ili će ih oni sami jednom ispričati.
/nastavlja se/
Zoran Ožetski
