Neke stvari ostanu s tobom cijeli život. Bez pravila. Bez logike. Samo prizor, miris, ton glasa – urezani duboko, kao da ih netko drugi pamti umjesto tebe.
Prije više od pedeset godina, stajao sam u sobi i gledao bratića Darka. Točno znam gdje sam bio, i kako je on izgledao kad mu je deda – očajan, ali odlučan, uhvaćen između nas dvojice – ne zamolivši, nego zapovjedivši, rekao: „Daj mu jednu.”
Ladica sjećanja
U to moje vrijeme odrastanja, moj deda Ivan i ja bili smo nerazdvojni. Kad se 1971. rodila moja sestra Ivana, prvo žensko dijete u familiji u zadnjih sto godina, moji roditelji su odjednom bili više zaokupljeni njome. Meni je tada nekako prirodno pripala uloga „djedovog klinca“.
Djetinjstvo do polaska u osnovnu školu provodio sam uz dedu i baku, koji su praktički živjeli u istom dvorištu – tada još nije bilo ograde. Moja roditeljska kuća i dedina bile su zapravo dio istog obiteljskog prostora, dvije kuće na povezanim parcelama koje su dijelile dvorište, svakodnevicu i ritam života.
Dedin svijet bila je njegova tokarska radionica – prostorija s drvenim podom prepunim metalnih strugotina, špene, po kojima si morao hodati pažljivo da se ne ozlijediš. U zraku se stalno osjećao miris ulja i metala, dok su strojevi brujali u svom poznatom ritmu. Deda je imao ozbiljno, uvijek pomalo umazano lice, i ruke koje su znale točno što rade.
Bio je jedan od najboljih majstora u našem kraju, nadaleko poznat po svom znanju i preciznosti – pravi autoritet među majstorima tog vremena. U našoj ulici Slavka Benka bio je drugi najtraženiji čovjek – odmah iza istoimenog travara Benka, koji je stanovao u trećoj ulici desno od nas.
Sjećam se kako sam, zakvačen za kapiju, nebrojenim posjetiteljima tog travara na njihovo standardno pitanje: „Gdje se nalazi travar?” strpljivo odgovarao: „Lijeva ulica desno. Odmah poslije Ilonke.”
A baka… baka je bila vječno u kuhinji – prava Mađarica, glasna, žustra, temperamentna, dobra kuharica, i žena koja je znala podignuti glas kad je trebalo. Bila je gospodarica sva četiri zida.
Dan-danas svaku palačinku koju probam nesvjesno uspoređujem s onima koje je radila moja baka Sofija – jer njezine su bile najbolje na svijetu.
Taj svijet između buke strojeva i mirisa domaće hrane bio je moj pravi dom. Ja sam tada još bio mali, a Darko je već bio velik – barem u mojim očima.
Kad se sjećanja poklope
Imao sam pet godina, Darko trinaest. On je već bio pravi dečko – ozbiljan, tih, s glavom u pločama i rock glazbi. Ja sam bio ono što se tad govorilo: slinavac. Klinac koji sve hoće, a ne zna ni zašto.
Darko se prema meni odnosio onako kako se stariji bratići odnose prema klincima – s dozom zadirkivanja i neizbježnog dječjeg “maltretiranja”. Bio sam mu mali dosadnjaković, onaj koji se uvijek vuče za njim, želi sve isto i nikad ne zna kad treba stati.
Možda je baš zato ono što je tada došlo između nas ostalo urezano u obojicu. Sve je počelo jednim putovanjem i nekoliko naizgled bezazlenih stvari, koje su svoju pravu težinu dobile tek kasnije.
Ove godine, na jednom obiteljskom okupljanju, prvi put smo o tome i govorili. Za stolom su bili moja mama, sestra, supruga Snježana, naši dečki Ivan i Matija – i, naravno, Darko. Sjedili smo zajedno, ja na pragu šezdesete, a on – i dalje osam godina stariji.
Razgovarali smo i smijali se nekim drugim stvarima, dok se odjednom nije otvorila ta stara ladica sjećanja. I nevjerojatno – i Darko se svega sjećao. Do najsitnijeg detalja. Čak i gdje sam stajao kad mu je deda rekao: „Daj mu jednu.”
Misija: ploče iz Italije
Bilo je to negdje 1972. ili 1973. Deda Ivan i baka Sofija išli su u Italiju po dijelove za auto – s njima je bio i moj stric Jožek, njihov najstariji sin i Darkov tata. No osim dijelova za auto, ključna misija tog putovanja bila je Darkova narudžba gramofonskih ploča, za koju je bio zadužen upravo njegov otac. Takvi su to bili izleti: pragmatični, ali nikad bez pokoje sitnice „sa Zapada”. Italija je bila prozor u svijet. A najvažnije što se iz tog svijeta moglo donijeti – bile su ploče.
Darko je već tada bio ozbiljan glazbeni entuzijast. Te ploče nisu bile tek hirovi tinejdžera – bile su pažljivo odabrane, planski složene, osobno blago. Popis je bio precizan: Deep Purple, Who, Led Zeppelin, Hendrix… Bilo je to nešto važno, nešto što ga je oblikovalo. Svaka ta ploča bila je dio njegovog osobnog, mladenačkog projekta.
Kad su se vratili iz Trsta, okupili smo se u dnevnoj sobi. Ja sam, kao mali šmrkavac, bio niži od stola i nisam baš kužio što se događa. Vidio sam samo vrećice, ruke odraslih i čuo šuštanje papira dok su raspakiravali stvari koje su donijeli iz Italije. A onda je odjednom nestao onaj odsjaj – prekrasni, sjajni omoti gramofonskih ploča više nisu bili u mom vidnom polju.
Popeo sam se na stolicu pored dede. Podigao sam glavu. Nisam znao što čekam, nisam znao tko su ti ljudi na omotima, ali jedan mi je privukao pogled: lice u bojama vatre, kosa kao eksplozija, oči zatvorene. Jimmy Hendri, pisalo je. Tako sam barem tada mislio – jer slova “x” jednostavno nije bilo u mom dječjem vokabularu. Za mene je to bio Jimmy Hendri, točka. Nisam znao pročitati kako treba, ali sam znao da je to – moja ploča.
Naravno, nije bila moja. Bila je Darkova. Sve su bile njegove.
Ja sam stajao ondje – tvrdoglav, uplakan, odlučan da ne odustanem. Darko je šutio, stisnutih usana, ne vjerujući što se događa. Gledao me kao da sam iznenada upao u njegov svijet i sve poremetio.
A deda… deda je bio između nas. Gledao je čas njega, čas mene – između ozbiljnog dječaka koji je znao što je naručio i malog klinca koji još nije znao zašto nešto želi, ali je znao da neće stati.
Nije to bilo pitanje pravednosti. Ploče su bile Darkove, i to je svima bilo jasno.
Ali ja sam bio poput elementarne nepogode. Događaj koji se morao riješiti.
Deda je uzdahnuo, zagrizao zrak i – presjekao.
Kratko, odlučno, glasom koji nije ostavljao prostor za pregovore:
„Darko, daj mu jednu. Odaberi sam koju.”
Darko je šutio. Pogledao je ploče kao da bira koje dijete da pošalje na brod bez povratka. Na kraju je izvukao dupli album grupe The Who – „Tommy”. Rock opera. Meni potpuno apstraktno. Ali dovoljno veliko da me ušutka.
Nosio sam tu ploču kao trofej, iako nisam imao pravi gramofon. Moj, odnosno tatin i mamin gramofon, izgledao je onako poput omanjeg putnog kofera – s poklopcem, gornjim dijelom koji se morao skinuti prije slušanja ploča. Mislim da na tom gramofonu nikad nije ni bila longplejka. Vrtjele su se uglavnom tatine i mamine ploče – Ivica Šerfezi, Novosel, Vukov, Ana Štefok i slični.
Nisam znao tko je Tommy, nisam znao tko su The Who. Jedino slušljivo za mene bila je ona jedna stvar – „Pinball Wizard”. Ali znao sam da to nije to. Nisam to želio reći. Bio sam pet. Ali znao sam.
Deda, suze i Hendrix
Dva-tri dana kasnije – opet suze. Opet drama.
Htio sam Hendrixa. Onog s vatrenim licem. Onog koji me gledao s omota.
Nisam znao ni tko je, ni što svira.
Ali znao sam – ta ploča je mene izabrala.
Ne mogu ti reći zašto. Samo znam da me nešto u toj slici, toj energiji, toj boji – zvalo. I nije puštalo.
Deda je poludio.
„Pa jel’ moguće da opet!? Dobio si ploču! Što sad hoćeš!?”
Ruke su mu bile još masne od radionice, pogled zamućen onim umorom koji imaju samo odrasli kad ih djeca stisnu uz zid. Pogledao je Darka. Pogledao mene. I samo – uzdahnuo. Nije morao ništa reći. Sve je bilo jasno.
Darko je ponovno morao birati. I ovaj put – dao je Hendrixa.
„Ajde, nek ti bude“, promrmljao je kroz zube. „Al’ nećeš znat ni stavit iglu na početak.“
I bio je u pravu. Nisam znao. Nisam znao ni što slušam, ali znao sam da držim nešto važno. Nešto što nije bilo moje – ali sad jest. I taj osjećaj, taj trenutak – ostao je sa mnom zauvijek.
Hendrix je svirao, sad je vjerojatno i Darko zaplakao, deda je otišao jednu zapalit i nikad više nismo pričali o toj ploči.
Ali pamtili smo je – svi troje.
Svaki iz svog razloga.
Darko, kolekcionar kakav je i tada bio, sve te ploče još uvijek čuva. Složene, katalogizirane, netaknute. Njegove su još tu.
A moj “Hendrix”? Nestao je negdje. Možda na nekom tulumu, ili je zamijenjen za set žica za bas gitaru. Ni sam više ne znam.
Ali jedno znam: Sjećanje je ostalo glasno i živo kao solo u „Voodoo Chile.”
Zoran Ožetski
