Moj prvi susret s budućnošću nije bio u kinu. Kad sam bio klinac u našem kinu budućnost se ionako rijetko prikazivala. Tamo su harali Chuck Norris, Bud Spencer, Bruce Lee i poneki junak s redenicima, koji sam rješava cijelu jedinicu i zbog kojeg „Štuke ne letu”.
Moja osobna odiseja nije počela na platnu, nego u jednoj kontrolnoj sobi. Otac me, sedmogodišnjaka, poveo u postrojenje koje svi zovemo degazolinaža. Tamo su bili instrumenti, lampice, prozori iza kojih se nešto grijalo, mjerilo, nadziralo. I tišina – ona tehnička, koncentrirana, usmjerena. To je bilo moje prvo lansiranje. Nisam gledao film – gledao sam ljude koji upravljaju stvarima koje ne razumijem.
Godinama kasnije gledao sam Odiseju 2001. i shvatio da je taj film više od fikcije – bio je nacrt.
Čovjek među planetima, razgovor sa umjetnom inteligencijom, tišina svemira – sve je to djelovalo ne samo moguće, nego nužno.
Mi, rođeni šezdeset i neke, zamišljali smo 21. stoljeće kao svijet bez granica. Leteći automobili, lijekovi za rak, kolonije na Mjesecu. I računali smo: 2001. imat ćemo 34. Mislili smo da ćemo već biti stari, možda i nepotrebni. A danas, s gotovo 60 – znamo da smo tada tek počeli razumijevati koliko smo bili naivni.
Nema kolonija na Mjesecu. Nema letećih automobila. Nema ni lijeka za ćelavost, kamoli za rak.
Dobili smo – mobitel.
Imamo uređaj koji može pristupiti svim znanjima čovječanstva… i koristi se za snimanje mačaka koje nose sunčane naočale.
Umjesto HAL-a 9000, dobili smo Siri koja ne zna gdje je najbliža ljekarna.
Umjesto međuzvjezdane komunikacije – poruke od tri emojija. Jedan srce, jedan plamen, jedan osmijeh sa suzom.
Danas imamo aplikacije koje nas uče disati, jer više ne znamo udahnuti bez podsjetnika. Pametne satove koji nas opominju da ustanemo sa stolice, kao da smo zaboravili da imamo noge. Hladnjake koji šalju notifikacije da je mlijeko pri kraju, ali nitko ne javlja da se smisao istopio već odavno.
Imamo izazove u kojima klinci gutaju deterdžnt, jedni druge lupaju nogom u jaja, skaču s ormara i nazivaju to hrabrošću. Imamo video tutorijale kako pravilno piti vodu , a Influenceri nam prodaju navike koje ni sami nemaju.
A onda se pojavila umjetna inteligencija.
Reakcija?
Predvidiva: opasnost, kraj čovjeka, kraj rada, kraj svega. Panika je postala refleks. AI nas neće uništiti – ali paranoja bi mogla. Možda je to jedino što još nalikuje onoj budućnosti koju smo zamišljali. Ne zato što će nas spasiti, nego zato što nas još može natjerati da razmišljamo. Ne brže – samo ponovno. Jer ljudi više ni to ne pokušavaju.
Strah me nije stroja.
Strah me čovjeka bez svrhe koji upravlja strojem.
Jer kroz povijest, svaki alat postao je oružje – papir, struja, internet. Nije stvar u tehnologiji. Stvar je u praznini koja je vodi. A ta praznina sve se rjeđe usmjerava prema nebu – a sve češće prema vlastitom odrazu na ekranu.
Mi smo zamišljali da će budućnost izgledati kao veliki prozor u svemir. Danas izgleda kao zaslon u ruci. Reflektira nas same – umorne, umrežene, samodostatne. Umjesto pitanja „Kamo idemo?”, pitamo se „Tko me unfollowao?”
I da stvari ne budu samo apsurdne, već i pomalo tragične, vrijedi spomenuti i ono što se ipak događa. Elon Musk i s njim nekoliko tehnoloških entuzijasta ponovno lansiraju rakete. Rade se testiranja letjelica koje bi mogle dosegnuti Mars. Prave se generalne probe za ono što je nama bio san. Da, netko se ipak nečega sjeća. Ali to još uvijek nisu redovne linije, nisu sustavi, nisu civilizacijske vrijednosti pretočene u prakse. To su pokusi. Impresivni, ali usamljeni.
A onda, kao da se dodatno naglasila poruka da se snovi zamrzavaju, došli smo do trenutka kad se više ni ne razgovara ozbiljno o napretku. Više se ne raspravlja o kolonijama, o lijekovima za neizlječive bolesti, o etici svemirskog istraživanja, o globalnom obrazovanju. Sve ono što smo mislili da će obilježiti 21. stoljeće već je davno nestalo iz javne rasprave.
Umjesto toga, sve intelektualne, tehnološke i financijske snage kao da se danas ulažu u proizvodnju ratne opreme. U jačanje vojnih snaga. U zastrašivanje. Govori se o odvraćanju. O dominaciji. O naoružavanju kao nužnoj fazi “očuvanja mira”.
Znači li to da su snovi o budućnosti službeno napušteni?
Znači li to da smo Kubrikovu “Odiseju 2001.” mogli slobodno baciti u mapu znanstvene fantastike bez stvarnog značenja?
Hoćemo li čekat još 50 godina da se snovi o svemiru, o znanosti, o čovjeku koji raste, ponovno pojave?
Jer od zadnjeg slijetanja čovjeka na Mjesec do danas – gotovo se ništa veće nije dogodilo. U tom smislu, veći je napredak bilo moje prvo gledanje kontrolne sobe u degazolinaži nego sve što su nam ekrani donijeli nakon toga.
Na kraju se pitam: je li budućnost stvarno digla ruke od nas – ili smo mi prvi odustali od nje?
Možda je ipak stigla, samo nas nije zatekla kod kuće.
Zoran Ožetski
