Moj otac je znao reći: “Svako zlo prođe kad-tad, sine moj.” Govorio bi to onako, mirno, kao da iz iskustva zna da i najteže jednom prođe. Uvijek bi, kad bi to izrekao, pogledao negdje preko stola, u prazno, kao da mjeri koliko još traje to što te muči, a prsti bi mu nesvjesno prelistavali novine, šuškajući tankim papirom.
I bio je u pravu. Došlo je i kasno proljeće ’88., a ja sam se vratio. Kao da je ta njegova rečenica zaokružila ono što je bilo prije i otvorila vrata svemu onome što me čekalo.
Povratak iz vojske
Vojska me naučila par stvari, ali niti jedna nije bila vrijedna cijele godine života. Naučiš kako spavati kad god i gdje god možeš, kako gutati hranu koja nema ni okus ni miris, i kako šutjeti kad ti je najviše do toga da kažeš što misliš. Naučiš da ti je pet minuta slobode u danu vrjednije od ičega.
Nema tu nikakvog romantiziranja — vojska je bila čekanje, beskrajno čekanje da prođe još jedan dan, još jedan tjedan. I kad prođe, shvatiš da si zapravo bio negdje daleko od sebe samog.
Dolazim doma pun emocija. Dočekali su me roditelji, sestra, moj dom, djevojka koja je danas moja supruga, ali i moja glazbena braća. Nenad se iz vojske vratio gotovo godinu dana prije mene, tu su bili Gašo i dečki iz mog posljednjeg benda.
Bilo je to kao u “Green, Green Grass of Home” — samo što ja nisam sanjao iza rešetaka, nego sam doista stajao na svom pragu, dišući miris poznatog dvorišta i gledajući lica koja sam čekao cijelu godinu.
Naravno, nije se sve dogodilo u jednom trenutku, ali ubrzo shvatiš da svijet oko tebe, dok si ti bio tamo, nije stajao. Pojavila su se nova lica — neki su doista bili mlađi po godinama, a neki samo “mladi” u glazbi, jer su tek tada krenuli ozbiljnije svirati.
Scena krajem 80-ih
Na sceni su već tada aktivno svirali Jurica Kondres, Davor Deželić, Boris Buhač i Ljudevit Fukač. Već usvirani i poznati Hik bend je držao svoj tempo s Vitomirom Čanađijom, Davorom Peleskom, Željkom Tepešem te kasnije Zdenkom Radoševićem. Osim starih znanaca bilo je tu i novih lica koja su tek ulazila u svijet glazbe, a jedan od tih svježih snaga, samo malo glasniji i prodorniji, bio je i Renato Smolčić Smola.
Smola je bio poseban — dečko koji je više stvarao nego što je svirao. Koliko se sjećam, rijetko ga se moglo vidjeti u nekim bendovima, možda kratko sa spomenutim Juricom Kondresom i društvom, ali nikad se nije vezao za postave na duže vrijeme. Bio je zanesenjak, onako uvijek djelujući malo odsutan, kao da mu misli bježe u neki njegov unutarnji svijet. On je jednostavno živio u svom autorskom univerzumu. Napisao je i snimio cijelu “demo traku” s desetak pjesama koje su bile njegova priča, njegov rukopis i njegov zvuk. Naslovi poput Ivana, Nosi me, Pobuna i drugih pokazivali su koliko mu je stalo da iznese vlastite misli i osjećaje kroz glazbu.
Nažalost, Smola je 1991. poginuo u Domovinskom ratu — ubila ga je četnička granata u Starom Grabovcu pored Novske. Uvjeren sam da bi, da je ostao živ, ostvario velik uspjeh u glazbenom svijetu — bio je iznimno talentiran, autorski orijentiran i predan onome što je radio. Njegova omiljena, a vjerojatno i posljednja pjesma koju je u izravnom prijenosu za Radio Ivanić odsvirao, bila je “Piši mi” zagrebačke rock grupe Drugi način.
Smolin put je prerano stao, ali glazba u našem gradu nije. Dok je njegov glas utihnuo, drugi su nastavili svirati, tražiti i graditi svoje priče. Upravo zato, pripremajući ovaj dio, sjeo sam na kavu sa svojim prijateljem i vrhunskim glazbenikom, Dragomirom Herendićem Dragiannijem. Razgovor se otegnuo, onako kako se zna dogoditi kad dva zaljubljenika u glazbu otvore arhive sjećanja. Dragianni mi je podijelio svoja iskustva i uspomene, od 1988. pa sve tamo do 1995. godine — vrijeme kad je i on gradio svoju priču, paralelno s onim što se događalo na našoj lokalnoj sceni.
Te 1988., priča mi Dragianni, pojavila se ideja za pop-trio, kakvi su tada bili popularni. U toj priči su bili Siniša Kunek, pun volje da svira bubnjeve iako tada nije imao vlastiti set ni iskustvo, Marijana Plahutar, sestra Damira Plahutara, te Dragianni. Marijana je imala dobar glas i osjećaj za terce, a Damir Plahutar im je pomogao jer je kod kuće imao JVC sintisajzer s automatskom pratnjom. Nakon škole okupljali su se kod njega, snimali demo-snimke na kazetu i tako stvarali svoju autorsku glazbu. Razlike u glazbenom smjeru ubrzo su ih razdvojile — Marijana je naginjala popu, a Siniša i Dragianni rock’n’rollu.
Nakon razlaza s Marijanom, Kunek i Dragianni htjeli su pravi rock-bend, imali su ime i logo, ali im je nedostajao basist. Ubrzo im se pridružuje Mario Lešković na basu, koji je tada već svirao u bendu “Zdinstani auspuh” iz Caginca, kasnije preimenovanom u “Mlade Pavijane” u kojem su svirali njegov brat Zvijezdan Lešković na gitari i Stjepan Kemfelja na bubnjevima.
Mario je povremeno svirao s Kunekom i Dragiannijem, ali je ubrzo morao birati između njih i brata. Dragianni je već tada bio tvrdoglavi vizionar — nije ga zanimalo skidanje tuđih pjesama, htio je svirati autorske, bez obzira na to koliko grubo zvučale. Tako su on i Siniša (bez basista) počeli snimati demo-snimke kod njega u garaži. Materijal je bio čisti rock’n’roll: gitara, bubnjevi, vokal i, uz pomoć dva kazetofona, naknadno dodan bas. Jednu od tih snimki poslali su na Radio Velika Gorica, gdje je pjesma “Teška noć” završila na demotop listi kod Bore Kokana i Nevena Kepeskog, a čak se i zavrtjela na RVG-u. Bend su nazvali “Generalna proba”.
Povratak na pozornicu
Nakon što sam na neko vrijeme odložio bas i pustio prste da se odmore od žica, činilo se da će tišina potrajati. No, glazbeni nemir u meni nije znao dugo šutjeti. Ubrzo su se opet okupili stari znanci — Damir Lilić, Renato Barilić – Rens, Gašo i Nenad Borić, dok je Žučko još odrađivao vojni rok. Već prvi susret bio je kao povratak staroj energiji — osmijesi, tapšanja po ramenu, ona stara interna zezanja koja odmah vrate atmosferu iz vremena kada je jedina briga bila hoće li pojačalo izdržati probu. Razgovori su se, naravno, uvijek vrtjeli oko glazbe, a iz tih priča rađale su se kratkotrajne postave bez imena, ali s dovoljno vatre za pokoju svirku.
Jednu posebno pamtim — onu u “Ivanićanki”. Bilo je to više od same svirke; bio je to trenutak kada su se stari prijatelji ponovno spojili kroz ono što najbolje znaju raditi. Na bubnjevima Nenad, ja na basu, Gašo i Rens na gitarama te Damir za klavijaturama izveli smo desetak stranih rock hitova. Mislim da su tada Rens i Gašo prvi i posljednji put zasvirali gitare zajedno na istoj bini. Skupili smo se samo jednom, isključivo za tu priliku, ali energija je bila kao da sviramo zajedno godinama. Publika je, sjećam se, nakon prvih taktova utihnula na djelić sekunde, a onda krenula pljeskati u ritmu — onaj trenutak kad znaš da si ih kupio. Bio je to i prvi i posljednji put da smo nastupili u toj kombinaciji, ali taj osjećaj zajedništva i ponovnog susreta još uvijek nosim u sebi.
Vrijeme promjena
U isto vrijeme, država u kojoj smo živjeli sve je teže disala. Krajem ’88. inflacija je već gutala plaće prije nego što bi ih ljudi uspjeli potrošiti, a nestašice osnovnih namirnica i goriva postale su gotovo normalna pojava. Na televiziji su se počele pojavljivati snimke masovnih mitinga i prosvjeda, govorilo se o štrajku rudara na Kosovu i smjenama vlasti u Vojvodini i Crnoj Gori. Sve je to bilo dio tzv. antibirokratske revolucije, i prvi put smo imali osjećaj da se zemlja, barem politički, počela tresti iz temelja.
No, na našim probama i svirkama toga se rijetko osjećalo. Glazba je bila svojevrsni bijeg — mjesto gdje političke i ekonomske oluje nisu mogle doprijeti. Dok su se zidovi zemlje klimali, mi smo i dalje sanjali velike pozornice i nove pjesme, uvjereni da će se sve nekako posložiti, kao što se činilo da se uvijek posloži.
Na domaćoj sceni tih su godina žarili i palili Psihomodo Pop s “Godinom zmaja”, Parni valjak, Prljavo kazalište i Novi fosili, dok su iz susjedstva stizali EKV i Bijelo dugme s novim zvukom. Svijet je ludio za U2-om, Guns N’ Rosesima i Michaelom Jacksonom, a na radiju su se smjenjivali rifovi, sintisajzeri i balade koje su mogle zaustaviti vrijeme — barem na tri minute, koliko traje pjesma.
Dolazi 1989. godina, i upravo tada, dok se sve oko nas počelo mijenjati, polako se počela okupljati stara ekipa s početka ove priče Nenad i Gašo. Ovoga puta, bendu su se pridružila i dva nova lica — Nebojša Gostimir i Dinko Pirak, doktor i profesor. Nisam to tada znao, ali svaki ton koji smo odsvirali u tom periodu nosio je i mali oproštaj od scene kakvu sam poznavao. To će biti nova poglavlja, nove pjesme i nove priče, ali i završetak jedne kratke , ali intenzivne glazbene karijere.
O tome — u nastavku…
Zoran Ožetski
