Lonja do nema dugo u Ivaniću i nikad nije slovila za neku jaku i moćnu rijeku. Danas je drukčije, ali tema ovog teksta nisu dubina vode, razine ljudske gluposti ili nešto slično.
Za mene i dobar dio generacije kojoj pripadam, Lonja je sinonim za nešto puno ljepše, mlađe, buntovnije i prpošnije. Naravno, govorim o discu Lonja iz doba sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Ma… majku ti…, star sam ko Metuzalem kad su mi uspomene iz prošlog stoljeća.
Moje odrastanje kroz izlaske u vrijeme osnovne škole svodilo se na jedno pitanje:
– Tata, ja bi van?
– Ne!!!
Kratko, zagorsko, komunističko – ne!
Do osmog razreda, nakon tog „ne“ se šutjelo ili se, krajem osmog, izgovarala najgora dječja rečenica upućena roditelju:
– Ja te sad više ne volim!!
– I to me boli k…, mudro je odgovorio Lac.
– Tak!!!
– Pa se ti j…!
Nikakve molbe uglavnom nisu pomagale, sve dok nisam dosegnuo onaj famozni prag odrastanja. Osmi razred sam odradio s peticom koja je, budimo iskreni, više bila rezultat minulog rada kroz osmoljetku nego mog truda u samom osmom. Nakon zadnjeg zvona torbu s knjigama lansirao sam ispred škole u visine, dočekao ju na volej i ipak ju donio doma – da se ne bi pitalo gdje je.
Dakle, osmi je vorbei, kako bi rekla drugarica Ninković, i moji izlasci mogu početi!
K… od ovce!!
Može kino, može igralište, ali disco koji je bio svega dvjesto metara od moje kuće učinio mi se još dalje.
– Prošao sam osmi s pet, ja bi na Lonju!
– Kak ne, da ti oni veliki gase čikove na glavi!!!
E, to mi je već malo poljuljalo želju za čagom jer sam i sam počeo razmišljati kak i nije neki gušt ako ti netko gasi čik na tintari. Srećom, tu su bili Miljac i Zubo koji su na Lonji već imali dosta „odrađenih sati“, ili su se barem time hvalili na sva usta.
Malo-pomalo počeo sam skupljati informacije o čagi i čagerima, iako sam doma bio instruiran kak su to sve nekakvi lasani koji trgaju zelene kruške i poslije rigaju po plotu. Ja sam si mislio – normalno da rigaju kad jedu zelene kruške, kak se ne boje da ne dobiju grižu!? Koju, usput rečeno, nitko nikad nije dobio, a pojeli smo vlak zelenog voća.
Informacije su bile jasne: ima puno rulje, komadi su najbolji na Lonji, a najbolju muziku puštaju Škembo, Jenki i Trut. Kad čuješ ta imena, pomisliš – j… ti pas mater, kaj je to tam, Pčelica Maja!?
Kasnije sam upoznao svu trojicu i uvjerio se da stvarno jedino DJ-i na Lonji puštaju super mjuzu. Svijest o komadima došla je ipak nešto kasnije.
Ali vratimo se gašenju čikova na glavi…
Tamo negdje u Savskoj, u jednom smrdljivom podrumu, koju godinu prije osmog razreda, sa svojom subraćom u većini mladalačkih zločina – Zubom, Vranom i Miljcem – probao sam čik. Bio je to Bond Mild Street, dva-tri dima i bljuvanac do doma. Malo-pomalo krenulo se u ćošak, dim od ovog pa dim od onog, dok Lac nije u kutnoj klupi pronašao Partner 100S. Sve moje priče kak to nije moje odmah su bile prozrete i priznao sam sve poput pravog skojevca, već nakon prve pljuske.
Znao sam, dakle, koliko stupnjeva razvija čik, ali u meni se već budio mulac koji je govorio:
– Ajd da vidim ko bu meni na glavi čike gasil!
Lac je popustio tamo negdje početkom srednje škole i tu je krenuo novi moment u mom tinejdžerskom bitku.
Prvi dolazak na Lonju bio je poput ulaska u minsko polje: pazim koga gledam u oči, ne skidam kapuljaču s komandosice radi čikova, uzmem pivu i u ćošak. A u ćošku – Bili, Maks, Lukač, Hršak – sve sami nobelovci, kao i ja. Druga piva i već se skida jakna, a na trećoj sam se zapitao – j… jel sam ja uopće imao jaknu?
Lonju sam doživio kao raj i pakao u jednom: obilje raznobojnog svjetla koje su, kao nekakav light show, zapravo davale obojane žarulje u kanticama INA Delta ulja, jaka i ušoparajuća muzika svirana na 11 od mogućih 5. Počinjalo se disco ritmom, podijem su vladali Suša i Dalton (vjerojatno još neki, ali ne zaboravimo da je u igri treća piva). Komadi su bili komadi kak trebaju biti. Cure rumene, pune, jedre i meni većinom nedostižne. Barem one dobre. Serem – ni s gaborima nisam imao nekih uspjeha u početku. Poslije je bilo lakše. Ali samo malo.
Lonja je ponekad bila i paleta opskurnih likova: frajera u radnim odijelima, muževa u gumenim čizmama koji su došli ravno iz vinograda. Nosile su se La Costa i Tricker majice, uvijek prisutne Wranglerice i Levisice, espadrile ljeti, kaubojke zimi, koleđice s bijelim čarapama, majice na kragnicu pa na rusku kragnicu, kravate ko lopate pa sve tanje i tanje. Traper je bio uniforma koju smo svi imali doma u šoškama, a netko bogami i baloner ili dedin sako.
Cure su imale jurišne frizure ala Nena – 99 Luftballons. Dečki koji su se furali na Limahla odmah su proglašeni p…ima. Ja sam pripadao nekakvim hašomanima, iako u životu nisam probao hašiš, a do tada ni vutru. Zakaj smo bili hašomani? Zato kaj nismo htjeli biti šminkeri. U biti jesmo, ali nismo mogli jer nismo imali para za takvu robu.
Kad se prisjećam tih noći, u misli mi dolaze Žuti, Strmi i Ćavar odmah na šanku lijevo kod ulaza, Joža Antolković, Tapi, Kamikaza, Galama, Lidija, Fletkica, sestre Ferić, Mićo, Rogić, Šele, Gašo, Palunko, Duvnjak, moj Mikša, Gari, Brenc, Jagačić, Lukači, Suše, Jubić, Hrastić, Didi, Lička, Milka, Lenartić, pankerica Mara iz Kutine i njen dečko – mislim da je bio Modrić iz Ivanića – i svi drugi dragi ljudi.
Službenih redara nije bilo, ali šora je bila redovna. Malo bi se zagužvalo, upalilo bi se svjetlo, pomelo staklo i deri dalje. Osim kad bi nakon jače šore došli drugovi u plavom – tad bi oni odlučili o nastavku čage.
S vremenom sam ušao i u omladinu Lonje koja je organizirala čage i bila odgovorna za sve. Dozvolu na miliciji dizali smo početkom tjedna i nikad se nije znalo hoćemo li je dobiti. Omladinu su u to vrijeme vodili Miro Briški i Željko Brenc, pa bismo petkom posuđivali traktor od mog susjeda Čanadžije i na gumenjaku vozili pijaču za čagu. Činilo mi se da sam glavni đek dok se vozim na platou na gajbama i trusim zelenu pivu.
Biti na Lonji, na šanku, mislio sam da sam baja do jaja.
Vratimo se muzici. Nakon početnih disco ritmova slijedile su domaće i strane uspješnice pa sentiš-seksi blok – popularni stiskavac. U vrijeme stiskavca mi smo uglavnom cugali jer ako bi netko i uspio zbariti kakvu trebu, mi ostali bismo ga toliko zaje… da bi ga ona istu večer ostavila. Na kraju, pred fajrunt, dolazio je metal – Tush, Girlschool, neizostavna La Grange od ZZ Topa, pa malo Maidena. Ja sam uvijek čekao jednu i samo jednu: Breaking the Law od Priesta. Tad su se svirale air gitare, mahalo lasima i tada sam, čini mi se, postao kvalificirani „lasan“ iz Lacove kategorizacije tipova ličnosti.
Večer je završavala s Odlazi cirkus, palilo se svjetlo i išlo se doma.
Da se razumijemo, ovo je opis samo „mojih“ godina Lonje. Ona je postojala i prije mog prvog dolaska i vjerojatno su se i tada događale jednako dobre, ako ne i bolje stvari. Meni je Lonja bila prvi stvarni dodir s noćnim životom – prvi put sam do kosti osjetio mladost, prve ljubavi, prva pijanstva. Prvi put sam bio onaj tvrdi dečko koji se ničega ne boji. I nikad nisam sreo nikoga tko bi htio ugasiti čik na mojoj glavi. Na moju i njegovu sreću.
Lonja je trajala još neko vrijeme, ali sjaj je polako blijedio. Ekipa je odrastala, kupovala automobile, odlazila na čage u druge gradove i Lonja je polako postajala – out.
I tako je jedne večeri na čagi bilo svega nas nekoliko. Oko 22:10 Brenc (ili možda Briški) poslao me da upalim svjetlo i tako sam, na kraju, baš ja te večeri i formalno zatvorio jednu priču.
Priču o mladenačkom buntu, dugim kosama i kratkim suknjama, pijanim noćima i ljubavnim suzama, polomljenim nosevima i izbijenim zubima u šorama, o šlatanjima i nespretnim poljupcima iza i oko doma, o pjevanju po cesti na putu kući.
Priču o LONJI.
Te večeri otišli smo na Cvergl koji je postao naše novo okupljalište. Ali o tome – u nekoj drugoj epizodi.
P.S.
Prije nekog vremena Jenki, Hemen i ekipa ponovno su pokrenuli tu priču. Nažalost, bio sam samo dva od tri moguća puta ponovo na Lonji, ali oba puta zabava je bila kak treba. Na terasi doma na Lonji sam se te druge večeri nasmijao kao valjda nikad u životu, okružen svojim prijateljima. Volio bih to odraditi bar još jednom, dok sam još u psihofizičkom stanju da odem na Lonju. I dok se još sjećam zakaj sam uopće opet došel na dom.
Za dom na Lonji – još uvijek tu.
Goran Cerovečki
