Ostavljene buče i slamica razbacana

Nestala su s ulica nasmijana ljudska lica. Nakon odlične Bučijade i Festivala igračaka, svakodnevnost se vratila na ulice našeg grada. Još i ta kiša!

Vjetar se čini hladniji nakon blagoslova Sunca koje otvaralo sve putove do Ivanića.
Tako izgleda na prvu, ali sigurna sam da su mnoga srca, nakon prošlog vikenda ostala ispunjena- svih koji su stvarali priču Bučijade i Festivala igračaka, ali i njihovih gostiju.. U vremenima blokada, zabrana, zdravstvenih prijetnji ili beroševskim rječnikom, ugroza, naš grad i vrijedni kreatori Bučijade, svi redom, moraju se ponositi što su uzburkali ulice, uskomešali jesenje šarenilo i pružili ljudima priliku za zabavu, a svim izlagačima, prodavateljima i ugostiteljima priliku za zaradu.

Manifestacijska štafeta Bučijade predana je dalje. Sutra već počinje Bundevijada u mom rodnom Vrbovskom. Uvertira je ista, reklame na svim portalima, radio emisijama, plakatima. U “Dobro jutro, Hrvatska!” predstavljaju se iste delicije. Možda to i ne zamjećuju drugi, ali kako bih tu poveznicu ispustila ja Goranka, nastanjena u Ivaniću.
Moji Gorani su tihi, samozatajni, ali jednako su dobri domaćini.

Hladnije je tamo, ali zato juha od buče bolje grije, bučnica krijepi, a rakijica tjera rumenilo u obraze. Sve je isto, samo u Ivaniću nema planina obučenih u šume.

Nešto što Ivanić ima, a Vrbovsko nema, je Festival igračaka.
Moje djevojčice prerasle su u djevojke, ali ne dam im da zaborave djetinjstvo. Suprug je dječji pisac, klinca u sebi svako jutro gleda u zrcalu.
A ja, u svemu što radim vidim Vrbovsko. Tko me poznaje, dobro zna da je za mene Vrbovsko sinonim za djetinjstvo.
Djetinjstvo svakog od nas zaslužuje cijelu knjigu, a ne ovih nekoliko redaka na Zoranovom portalu. Želim ih posvetiti klincima koji su skakutali Zelenjakom prošlog vikenda i stvarali si, nesvjesno, svoje uspomene na djetinjstvo.
“Odvukla” sam svoju veliku djecu i muža “klinca” na “tour de” Zelenjak i nisam skidala osmijeh s lica.

Vidjela sam vatrogasca Ivana koji je bodrio hrabre klince prije skoka na jastuk za spašavanje. Bilo je i onih koji su plakali, ali sekundu nakon suza nije bilo, samo u razdjeljak zaglađena kosica i umireno malo biće u zagrljaju majke.
Dok je u suhom bazenu igrana predstava Avijonko se ženi, iz vatrogasnog aviončića izvirivalo je uvijek novo razdragano lice Bilo mu je važno da njegov let prate mama, tata, baka ili djed.

Pjevalo se, plesalo, ležalo u slami i kukuruzovini, kotrljale su se buče, oslikavale torbice, natjecalo se u pjevanju, gašenju požara, jahalo kroz indijansko selo. Uzvikivalo se i uz put dobro jelo.
Molila sam svoju ekipu za jedan spust iznad naftalanskog jezerca. Ponijela me atmosfera. Srećom bio je veliki red, pa su me pustili da isprobam štule.

Bolje da to ne opisujem, ljuljam se još i sad.
Blago onome tko je u duši mlad.

Željka Bitenc

Željka Bitenc je završila Prometni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, objavila petstotinjak tekstova uz Milenijske fotografije Šime Strikomana, kao i za Terra Croaticu, tiskane su joj i dvije knjige poezije: „Ružičnjak pored mora“ i „Cvitak i more“, autorica je velikog broja tekstova i pjesama objavljivanih u elektronskim medijima i književnim časopisima. Njezini su tekstovi objavljivani za potrebe brojnih sportskih i humanitarnih udruga diljem Hrvatske, te su se pod okriljem projekta Milenijske fotografije objavljivali u časopisu Meridijani.

2021-11-02T15:08:59+01:008. Listopad, 2021.|Kolumne, Kultura, Šetnica|