Lipanj je mjesec u kojem Ivanić-Grad slavi svoj rođendan, a u galerijskom prostoru POU u Ivanić-Gradu ovogodišnji lipanjski dani započeli su 05. 6. 2014. samostalnom izložbom slika naše sugrađanke Andreje Belić, predstavnice mlađe generacije likovnih umjetnika obilježenih invaliditetom. Izložba pod nazivom Mojim očima Ivanić-Gradu time se predstavlja javnosti kao poseban, vrlo osoban i osebujan Andrejin dar Gradu za njegov 143. rođendan.
Samo onaj koji može shvatiti enormnu količinu rada, fizičkog i mentalnog napora, potrebnog da bi Andrejina ruka nadjačala svu hirovitost motorike podložne diktatu cerebralne paralize, uhvatila kist i počela bojama graditi viziju svojih očiju na bijeloj podlozi koja vjerno zabilježi svaki dodir boje, samo će on shvatiti veličinu napora, uloženog u propitivanje granica mogućeg, iza kojih nastaje čarobni svijet ljepote iskonskog likovnog doživljaja.
Andrejin osjećaj za boje počeo se razvijati već u djetinjstvu, no, svijest o tome kako doživljava boje i što joj one znače intenzivnije se počela oblikovati u vrijeme srednje škole, posebno uz dobru mentoricu, prof. Vidu Obratov. Prvobitnu Andrejinu očaranost bojama počela je pratiti želja da snagom volje, vježbom i naporom postigne i ono što je mislila da nikad neće moći postići: kontrolu poteza ruke, pravi položaj, u kojem ruka uspije svladati prepreke i prošetati slikarskim platnom onako kako joj nalaže Andrejina misao, njena vizija, njena likovna poruka. Uz veliku ljubav obitelji, pokoji prijateljski savjet i beskrajnu količinu volje i upornosti u tome je uspjela. Danas, kad je rukom i maštom mlade slikarice nastalo već više stotina likovnih djela, Andrea se sve češće pojavljuje kao autorica na mnogim likovnim izložbama. Prije nekoliko godina, postala je članicom Udruge FORMA 2000. iz Ivanić-Grada, sudjeluje na raznim likovnim kolonijama, a svoje radove često poklanja i u humanitarne svrhe. Svojom neposrednošću i željom za komunikacijom – unatoč preprekama – Andrea širi krug
svojih prijatelja i među brojnim slikarima. U tim se susretima izoštrava njezin pogled na slikarstvo i povisuju kriteriji granice mogućeg, a upornost i želja za svladavanjem prepreka vodi je dalje. I – kako bi rekla njena likovna prijateljica i savjetnica, akad. slikarica Ivana Ožetski – svaki susret s Andrejom pokazuje koliko u njoj ima prirodnoga dara, sposobnosti učenja i silne volje da na slikarsko platno prenese vlastiti doživljaj tolikih likovno bogatih motiva, zapisanih u njenom pamćenju.
Stoga možemo na stvaralaštvo Andreje Belić danas bezrezervno gledati s aspekta čiste likovnosti kao na osobno viđenje svijeta, posredovano bojama i oblicima, svijeta u koji ulazimo kroz vrata Andrejinih slika. Lijep je taj njezin svijet, bogat i izražajno snažan, pun zanosa i nježnosti, dječje spontanosti i zaigranosti koja se smjenjuje s gorčinom tuge, izrasle iz spoznaja i iskustava zrele osobnosti. Andrea nije viša djevojčica s invaliditetom koja voli boje. Andrea je danas mlada slikarica koja zrači vedrinom i optimizmom, noseći ljudima poruku da su šetnje preko granica mogućeg ipak moguće.
Likovno stvaralaštvo Andreje Belić je, prije svega ostalog, obilježeno snažnim, rječitim, sjetnim ili zanosnim govorom boja. Autorica koristi svoju izrazito suptilnu sposobnost uočavanja i doživljavanja boja kao važnog elementa vizualne percepcije u izgradnji, tematski i formalno uglavnom realističnih likovnih kompozicija. No, promišljenim praćenjem potke vizualne informacije u sjećanju te postupnim njenim preoblikovanjem u koloristički doživljaj, boja se pretvara u nositelja raspoloženja, a realistični pristup likovnoj temi često poprima značajke subjektivno profiliranih doživljaja u izražajnim, brzo građenim likovnim strukturama na tragu postimpresionističkih i simbolističkih zasada nekog budućeg ekspresionizma. Boja time postaje jedno od osnovnih sredstava komunikacije i tako Andrea, „govoreći bojama“ na svojim slikama, rječito prijenosi trenutke osobnih doživljaja i dojmova s brojnih putovanja i šetnji kroz poznata i manje poznata mjesta, draga njenom srcu, prijateljima i posjetiteljima likovnih izložbi, svladavajući time, na gotovo čudesan način, ograničenja u verbalnoj komunikaciji koja joj je nametnula cerebralna paraliza.
Izrazit smisao za uočavanje detalja s jedne, te za postizanje kolorističke ujednačenosti s druge strane, sve veća vještina i sloboda u vladanju kompozicijom te iznad svega, suverenost u odabiru i kombiniranju boja potvrđuju Andrejinu živu, autentičnu slikarsku osobnost koja iz dana u dan, iz tjedna u tjedan nadograđuje svoje tehničko znanje, a da pri tom ne sputava slobodan let svoje stvaralačke mašte, svoju otvorenost prema svijetu i ljudima, svoju neposrednost i toplinu u komunikaciji, kroz koju se raskriva veličina i dubina njezine senzibilne duše. Jer svaki susret s Andrejom oplemenjuje i obogaćuje, a njezino stvaralaštvo učvršćuje vjeru u smisao života koji je ljepota uzajamnog primanja i davanja.
Vida Pust Škrgulja
Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić
