Tko sam ja ?

Pretpostavljam da se svatko od nas bar jednom u životu zatekao u tišini svoje duše i bez ikakvih maski i iskrivljenja upitao: „Tko sam zapravo ja?“ Jesam li ja osoba određena mojim ulogama (žena, kćer, supruga, prijateljica, učenica, kuharica, vrtlarica…) ili postoji nešto što mi promiče između redova?
Ako si priznam da ponekad mogu biti tužna, ponekad bijesna, ponekad oduševljena, a ponekad tiha i mirna, koja od tih emocija zapravo određuje mene? I ako si priznam da nosim u sebi cijeli spektar ljudskih emocija gdje onda počinje, a gdje završava moje JA?
Je li moje JA određeno samo jednim trenutkom ili JA postoji u bezvremenskom, besprostornom obliku sa svim ljudskim emocijama i osobinama? Istina je da svaki put kada odgovorimo na pitanje „ Tko sam ja?“ dajemo zapravo samo djelomičan i ograničen odgovor koji je samo jedan dio istine našeg bića. I tako naše svjesno i nesvjesno JA plešu neprekidni ples sami sa sobom.

Biti ću slobodna pretpostaviti i da su se mnogi od nas našli u stanju tzv. „proširene svijesti“ u kojem smo na trenutak dobili iskustvo potpune slobode, univerzalne istine bez granica. No već za nekoliko trenutaka takvo je stanje prošlo i mi smo ponovo utonuli u zaborav i postali svjesni samo jednog (uskog) dijela našeg bića.

Jesam li ja sretna ili nesretna, neodlučna ili snažna, ovakva ili onakva iluzija je mojeg uma. Naš um ne definira samo sebe, već i svijet oko nas: „ on nije pošten“; „on je nezainteresiran“; „ona je djetinjasta“ ; „ ona je tračerica“ .

Usmjerimo li pažnju na bilo koju osobu u našoj okolini, naš će um pronaći vrlo finu i preciznu „definiciju“ te druge osobe djelujući isključivom logikom ILI-ILI. Što u biti ističe i središnji problem ljudske vrste :„ili si mi prijatelj ili si neprijatelj.“ Ili smo ovakvi ili onakvi. Sam po sebi um je ograničen, kao što sam spominjala u prethodnim tekstovima (npr. „Izgubljena veza“). I stoga um ne dozvoljava samo tako slobodu prihvaćanja da mogu ponekad biti povrijeđena, a ponekad da i sama mogu biti nepoštena prema nekome i time drugoga povrijediti.

Da, promišljanje o tome Tko sam ja zahtijeva maksimalnu predanost i iskrenost prema sebi. I na neki način sklanjanje našeg ega u drugi plan. Jer naš um voli sebe , svoje JA koje je uvijek u pravu, koje je uvijek jadno i neprihvaćeno i povrijeđeno (ili štogod da je u igri koju igra) i ne može podnijeti pomisao da je on taj koji je sposoban nanijeti bol i patnju nekome drugome. Koliko smo puta izrekli ( a koliko tek pomislili) „Ne bih ja nikada…“ Pa nam je tlo iskliznulo nakon toga pod nogama; nekad uskoro, a nekad nakon više godina. I korijen takvih situacija leži upravo ovdje, u dualnosti našeg uma (Ja sam ovakva, a nikako ne onakva).Toliko moćan, a toliko krhki i ranjiv jer je rijetko u stanju priznati sebi da je napravio pogrešku, da je krivo procijenio, da je povrijedio.

Ako iskreno tražimo odgovor na pitanje „Tko sam ja“ dolazimo do točke gdje završava svaka priča o utjecaju drugih na naše djelovanje; nije netko drugi nešto „krivo“ napravio pa smo mi zato „krivo“ odreagirali. To znači da dolazimo do točke gdje završavaju (ili bi trebale završavati) sve projekcije naših unutarnjih stanja na vanjske okolnosti. Ujedno, ovo je točka pokretanja, otvaranja prema samome sebi, priznanja i prihvaćanja svojih vrlina, mana i svoje ljudske dualnosti. I ovo je točka djelovanja, točka gdje samoprihvaćanje dobiva novi smisao.

Nitko ne voli svoje slabosti i svoje mane; rijetki su oni koji su spremni suočiti se s njima. I nije suočavanje s našim manama nalik egzorcizmu; sada ću istrijebiti zlo iz sebe pa ću biti bolji čovjek (mnogi koji dođu s tom idejom na terapiju ubrzo odlaze razočarani), već u prihvaćanju. Prihvaćanju da mogu biti i ovakva i onakva. I otpuštanju idealizirane slike o sebi koji je moj um stvorio. Korak bliže svjesnosti da postoji JA i da postoji ono što mislim da bih trebala biti; idealizirano ja. Preporučam da doslovno uzmete olovku i papir u ruke (pogotovo ako ste mentalni tip) i napravite dva stupca; u prvom ispišite sve asocijacije i riječi na pitanje „Tko sam ja“, a u drugi ono što mislite da biste trebali biti. Moje osobno iskustvo radeći s ljudima je da je prvi stupac nebrojeno puta ispao mnogo kreativniji, življi, šareniji. Drugi je za razliku toga nosio mnogo više reda, rada, strukture i muke/ težine. Ono što je zanimljivo (i najbolnije ) je da kad postavim pitanje koji dio sebe živite gotovo bez iznimke dobivam odgovor dio sebe koji se nalazi u drugom stupcu.

Svaka osoba nosi svoju osobnu/ intimnu priču, no bitno je znati da iz pokušaja da pred drugima i samim sobom „popravimo“ dijelove sebe koje ne volimo i koji nam nisu dragi ulazimo u masku ili idealizirano JA.Dakle kada negiramo naše slabosti ostajemo na neki način zarobljeni, upecali smo se na udicu da moramo biti netko drugi kako bismo bili voljeni, prihvaćeni, udaljavajući se tako opet od našeg esencijalnog JA. Stoga je dobro na kraju zapitati se još jednom Tko sam zapravo ja? I koji dio sebe živim i realiziram u svakodnevici?

U sljedećem tekstu nastavit ću s temom promišljanja o odgovoru na pitanje TKO SAM JA.

Hvala što čitate moje tekstove

Sonja Lovrenović
Integrativni terapeut
Voditeljica Udruge Centar

Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić

2015-05-25T13:15:46+00:0025 Svibanj, 2015|Pogled u sebe|
Stranica koristi web kolačiće Više informacija PRIHVAĆAM
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.