Izgubljena veza 2/2

Za razliku od uobičajenog pitanja „Kako si?“ koje upućujemo jedni drugima kad se susretnemo na cesti i kad očekujemo uglavnom kratki odgovor, kad postavim pitanje „Kako ste u kontaktu sa samim sobom?“, zaista me zanima fizički/tjelesni, emocionalni, mentalni i duhovni osjećaj bivanja u svom vlastitom tijelu.

Fizički aspekt našeg bivanja u tijelu promotrit ćemo s pozicije koliko se zaista brinemo za naše zdravlje. Kad kažem „zdravlje“, podsjetit ću Vas da definicija zdravlja nije odsustvo bolesti, već osjećaj blagostanja u našem tijelu. Dakle kad razmišljamo koliko brige vodimo o našem zdravlju, ne mislim pri tome koliko smo puta bili kod liječnika (i jesmo li uopće?) i jedemo li dovoljno voća. Upravo iz takvog kuta promatrano, naš se fizički aspekt čini i najviše zanemaren. Koliko spavamo, koliko se doista odmaramo? Mnogi će reći da je to dio za koji se nema vremena, jer bez toga se može (i može, ali nakon nekog vremena narušeno zdravlje počinje utjecati na kvalitetu života). Kad sam već spomenula kvalitetu našeg zdravlja i života, uvijek me fascinirala jedna osobina većine ljudskog roda. Kad zaglibimo u bolesti, većina bi ljudi u tom trenutku bespomoćnosti i straha učinila sve (od promjena u prehrani do promjena u stilu života) samo da se što prije iscijeli. Tad sve iluzije o životu iščeznu, a javljaju se novi (i zdraviji) prioriteti. Nije to ono što je fascinantno, logično je da nam je nekad bolest potrebna da bismo prepoznali što je dobro za nas, a što nije. Fascinantno je da se vrlo, vrlo često, onog trenutka kad dođe do iscjeljenja, većina osoba vrati starim i lošim navikama po naše zdravlje. I već za nekoliko mjeseci zaboravi da nam je upravo tijelo najveći podsjetnik kako živjeti.

No na fizički aspekt našeg bića ne moramo nužno gledati samo s pozicije zdravlja ili bolesti. Dovoljno je da se sad zapitamo osjećamo li u ovom trenutku jasno svoje noge? Možemo li biti svjesni nogu bez da se moramo dodirnuti ili promijeniti njihov položaj? Jesmo li svjesni da dišemo i kako dišemo? Jesmo li svjesni mišića od kojih se naše tijelo sastoji? I je li nam na kraju krajeva udobno ili napeto u našem tijelu? Pitanja poput ovih brzo nam daju uvid u to koliko smo prisutni u našem tijelu ili smo samo u mentalnom dijelu (odnosno postoji li rascjep između uma i tijela). Cilj integracije fizičkog/tjelesnog aspekta našeg bića je zbližiti se sa svojim tijelom i postići jasan osjećaj prisutnosti ili „uzemljenja“. U današnje vrijeme postoje razne tehnike, ali bez puno muke i nauke, svakodnevno osvještavanje svih dijelova našeg tijela u udobnom položaju i ambijentu svakako daje rezultate. Već samo ako pažnju usmjerimo na naše disanje, korak smo bliže sebi.

Duhovnost u ovom kontekstu ne podrazumijeva ni jednu religiju, već širi smisao našeg postojanja/bivanja. No sama po sebi, ako ne uključuje ostale aspekte, duhovnost nas može itekako odvojiti od stvarnog života, kontakta sa samim sobom i s drugima oko nas. Kad smo nespremni suočiti se s izazovima koji su ovdje i sad, u stvarnom životu, lako je „izlaz“ pronaći u beskonačnim meditacijama/kontemplacijama, karmičkom čišćenju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ili „zdravom životu“ i time od prehrane ili tjelovježbe stvoriti zasebnu religiju. Duboko vjerujem da nas duhovnost širi kao ljudska bića i da nam može pružiti osjećaj povezanosti sa samim sobom i svim bićima s kojim dijelimo Planet, međutim ponekad imamo priliku doživjeti da se osobe koje puno kontempliraju smatraju povlaštenima, mudrijima ili više vrijednima od „ostalih smrtnika“. Netko tko živi samo u „paralelnim svjetovima“ ili smatra da će biti bolje ovdje i sad ako si „počisti karmu“ i dalje ima napade panike ili ne može uspostaviti emocionalne odnose s drugim osobama, netko tko se „klanja“ samo zdravoj prehrani (štogod ona bila u određenom kontekstu) ne može prihvatiti za prijatelja osobu koja uživa u sladoledu, mesu ili bilo čemu drugome što nije po njenoj/njegovoj mjeri. Poanta je da kad god se smatramo mudrijima ili mislimo da znamo što je najbolje za druge oko nas i što bi oni trebali izabrati (jer samo je naš put ispravan i samo mi znamo što je univerzalna istina), daleko smo od duhovnosti.

I ne trebamo mijenjati ništa od onoga što već jesmo sad i ovdje, možemo biti samo maksimalno iskreni prema samima sebi. Prihvaćanje onoga što jesmo, sad i ovdje, zajedno sa svim svojim vrlinama i manama, otvara vrata suosjećanja prema sebi. Ako možemo sebe prihvatiti takve kakvi jesmo, tad više ne postoji u nama ideja tko bismo trebali biti. Iluzija se rastvara.
Spoznajemo sebe takvi kakvi jesmo. A spoznajemo i druge oko nas, ne onakvima kakvi bi trebali biti. Već takvima kakvu jesu. Iz najdubljeg poštovanja prema sebi i borbama koje vodimo, nosimo i poštovanje prema drugim bićima oko nas. I dajemo im pravo da budu takvi kakvi jesu.

Izgubljena veza je ono što nazivam kad se ne možemo povezati sa svim dijelovima svojeg bića koje nosimo.
Možemo li sad i ovdje
– osjetiti da stojimo na vlastitim nogama;
– osjetiti da dišemo i da nam se prsni koš diže i spušta;
– u istom trenutku biti svjesni svojih misli i umnih procesa dok dišemo;
– ako dišemo još malo dulje, možemo li biti i svjesni emocija koje se javljaju ispod površine.
Možemo li dok tako dišemo biti svjesni postojanja u svom fizičkom tijelu, biti svjesni svih procesa u našem umu i u isto vrijeme imati svijest da se ne sastojimo samo od mentalnog dijela? Možemo li ujedno biti svjesni emocija i disati kroz svoje emocije, a ujedno biti svjesni da se ne sastojimo samo od emocija? Možemo li osjetiti, sad i ovdje, da postoji dio nas koji je dublji od našeg uma i kojim ne haraju emocije, dio koji nije određen vanjskim ulogama?

Vjerujem da je svatko od nas imao bar jednom osjećaj potpune prisutnosti/bivanja u svom tijelu. To je mjesto duboke povezanosti sa sobom i svijetom koji nas okružuje i mjesto koje može nositi sve aspekte našeg bića. Kao ljudska bića svi ga nosimo u sebi, pitanje je koliko smo ga svjesni, koliko živimo i kreiramo život iz tog dijela ili smo nakratko samo izgubili vezu?

Sonja Lovrenović
Integrativni terapeut
Voditeljica Udruge Centar

Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić

2015-04-14T14:26:33+00:0030. Ožujak, 2015.|Pogled u sebe|
Stranica koristi web kolačiće Više informacija PRIHVAĆAM
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.