Izgubljena veza

Često pitam ljude „Kako se osjećate u vezi sa sobom?“ i redovito čujem izjave poput
„Da, trebam naći svoj mir.“;
„Trebam se pobrinuti za sebe.“;
„Zaboravio sam na sebe.“;
„Bole me leđa.“ ili
„Nemam vremena za sebe.“

Za razliku od uobičajenog pitanja „Kako si?“ koje upućujemo jedni drugima kad se susretnemo na cesti i kad očekujemo uglavnom kratki odgovor, kad postavim pitanje „Kako ste u kontaktu sa samim sobom?“, zaista me zanima fizički/tjelesni, emocionalni, mentalni i duhovni osjećaj bivanja u svom vlastitom tijelu.

Kad počinjemo propitkivati odnos prema sebi, gotovo u pravilu skrenemo u razna analiziranja, sadržaje i vanjske uloge koje nas određuju (kolegica me podcijenila, mala djeca mala briga, a velika djeca velika, bili smo u posjeti kod mame, bivša me supruga još uvijek ne razumije, treba samo meditirati i misliti pozitivno, kad je on rekao ovo, ja sam napravila ono).

Ono što mnoga istraživanja govore naše izjave redovito i potvrđuju; većina nas biva uglavnom u mentalnoj/umnoj vezi sa sobom.

U svakodnevnim situacijama svjesni smo najčešće samo našeg mentalnog bitka; analiziramo, organiziramo, planiramo i prosuđujemo. Daleko od toga da nam umni kapacitet nije potreban, ali sam po sebi, bez ostalih kvaliteta (emocionalnih, tjelesnih i duhovnih), može nositi visoku razinu stresa. I biti osiromašen za dublja iskustva i dublji kontakt sa sobom.
Možemo biti vrhunski genijalci, imati moć, ugled, iznimno dobro plaćen posao, a biti kruti, nepristupačni prema svojoj okolini, patiti od raznih fobija ili zlostavljati svoju obitelj. Drugim riječima; možemo živjeti život samo iz mentalnog dijela sebe, a ne imati dublji osjećaj bivanja u svom tijelu. Tad i cijela paleta ljudskih osjećaja postaje potpuno apstraktan pojam, a duhovnost se racionalizira (kao i sam život). Vjerujem da je puno lakše biti samo u mentalnom aspektu, ne osjećajući pri tom svu prazninu životne (ne)realizacije, ne osjećajući bol od gubitka voljenih osoba ili ne osjećajući udarce dok te fizički zlostavlja partner. Biti uglavnom u umnoj vezi sa sobom, ne osjećati emocije i ne osjećati fizičke senzacije u tijelu predstavlja zapravo štit, prvu liniju obrane koju smo „podignuli“ vrlo rano, upravo s tom svrhom: da nas zaštiti od prebolnih iskustava. Žalosno je što nas u isto vrijeme taj štit i udaljava od Božanskog u nama samima. A uroniti u bol, uroniti u svoj vlastiti rascjep je nešto što naš ego i um ne mogu lako podnijeti. Strah od gubitka kontrole ponekad je jači. Ponekad i nije. Ponekad, kad se usudimo osjetiti, kad se usudimo približiti rubu raspadanja ili proći kroz njega zapravo dolazimo do puta k iscjeljenju i do integracije s ostalim dijelovima našeg bića.

Za razliku od mentalnog procesiranja, emocije nam svakako daju dublji uvid u naša stanja. Ako nam um daruje spoznaju, emocije daju miris i boju životu. I ako je um kadar stvoriti u glavi sliku proljetne livade, emocije su te kojima ćemo doživjeti sliku. Hoćemo li osjetiti čežnju za mirisima proljetne trave ili neposredan osjećaj prepuštanja i umirenja, to zahvaljujemo našim emocijama (ili limbičkom sustavu). Pretpostavljam da ste čuli za „emocionalnu inteligenciju“ koja nam daje kapacitet da živimo svoj život, čak i kad se umni kapacitet ne može nositi s razmjerom situacije. Kad slušamo ispovijesti ljudi koji su preživjeli život u koncentracijskom logoru, nakon čega su izgradili obiteljski život i doživjeli duboku starost, naglasak na onom što im je dalo snagu da „idu dalje“ nije nikad na umnom kapacitetu, već na emocionalnom i/ili duhovnom.
Ako smo u djetinjstvu bili dovoljno viđeni, prihvaćeni, ako smo primili dovoljno zagrljaja, fizičke nježnosti i ako nam je obitelj u prvim godinama života bila utočište i sigurno mjesto, možemo pretpostaviti da smo izgradili dovoljno zdravu bazu, dovoljno dobar emocionalni kapacitet s kojim ćemo sigurnije i mirnije prolaziti kroz mnoge životne oluje. Taj emocionalni kapacitet ujedno nas i razlikuje; ako se nađemo s nekoliko drugih osoba u traumatičnoj situaciji, naša reakcija na traumu razlikovat će se od osobe do osobe, ovisno o tome imamo li „dovoljno dobru“ emocionalnu bazu ili bazu koja je ranjena i temeljena na nepovjerenju i nesigurnosti prema vanjskome svijetu.

No kakvu god da imamo emocionalnu bazu, svi želimo živjeti život u bojama; život ispunjen emocionalnom ugodom, zadovoljstvom i osjećajem zahvalnosti. Ponekad nam se te emocije čine samo nedostižnim idealom i tad nas lako obuzme frustracija (Nije pošteno!!), ili pak s druge strane zaskoči krivnja (Nešto nije u redu sa mnom?!), no ako se upustimo u prihvaćanje emocija koje su prisutne u nama, sad i ovdje, bez pokušaja da mijenjamo ono što osjećamo… otvaramo i s emocionalnog aspekta put ka integraciji našeg bića. Prihvaćanje naših emocija (pogotovo onih koje potiskujemo) govori nam koliki nam je kapacitet ljubavi, prije svega prema nama samima, a potom i prema našoj okolini.

Nastavlja se

Sonja Lovrenović
Integrativni terapeut
Voditeljica Udruge Centar

Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić

2015-03-30T15:05:47+00:003. Ožujak, 2015.|Pogled u sebe|
Stranica koristi web kolačiće Više informacija PRIHVAĆAM
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.