Kad se spomene riječ vila ona na svim jezicima znači slično; radi se o velebnom zdanju koje je namijenjeno za odmor ili život društvenih elita, to su obično sjajno ukrašeni veliki objekti sa ili bez bazena i sličnih čuda.
No međutim, za one koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća odrastali u Ivanić-Gradu riječ „vila“ imala je drugo značenje.
Vila je bilo mjesto okupljanja tadašnjih „žestokih“ momaka, bila je utočiste u koje odeš kad zbrišeš od doma, bila je mjesto gdje se dala nažicati cigara ili popiti neko piće.
Odmah na početku ove priče želim reći da nisam bio dio ekipe iz vile, što zbog godina jer sam bio mlađi, ali većim dijelom radi toga što bi me doma pater familias zatukao u zemlju da zna da i samo obilazim oko vile. Ove redove pišem čisto iz razloga da vila kao okupljalište jednog dijela mladih ljudi iz tog vremena ne ode u zaborav. Jer ne smije otići u zaborav, tamo je odrađeno nebrojeno dobrih tuluma, tamo su započete neke ljubavi koje traju i danas, većina stalnih posjetitelja vile i danas živi u Ivaniću i sreće se na dnevnoj bazi.
Pošto, kao što kažem, nisam bio jedan od glavnih igrača iz vile i u njoj sam bio svega nekoliko puta i to ukoliko je starija ekipa imala milosti prema nama mlađima, pisati ću iz prizme vanjskog promatrača koji je kao i dobar dio moje generacije o vili smišljao legende, sanjao o curama koje su u vilu zalazile i promatrao te žestoke dečke kao probijaju životne trase i putem prebijaju one koji su ima trasu iz ovog ili onog razloga ugazili.
Vila je u biti bila stara kuća, ako se ne varam bivša trgovina, na križanju preko puta tadašnjeg Antilopa , danas je tamo ured i kuća odvjetnika Štefanovića. Ako se dobro sjećam vila je bila vlasništvo obitelji Troha, a neokrunjeni kralj i vođa ekipe koja se tamo skupljala bio je Goran Troha. Mi smo ih sa strahopoštovanjem zvali „Trohina škvadra“ i slovili su za ekipu kojoj nije pametno stati na put.
Normalno je da uz takvu ekipu idu i zgodne cure pa smo mi klinci iz prikrajka uzdisali i zamišljali sebe u ljubavnom klinču sa najljepšim curama Ivanića koje su defilirale kroz vilu.
Molim i stvarne sudionike događanja u vili tih godina da me isprave ako navedem neki netočan podatak i u komentare ostave neke fotografije iz vile jer ponavljam na ovaj način želim te dane ostaviti trajno zapisane za neke buduće generacije.
U to vrijeme u Ivaniću i nije postojala neka klupska scena, bili su neki pokušaji disco-clubova na Poljani, u Maloj sali, a najjači je bio disco Lonja. Ostala mjesta za izlaske bili su većinom kafići kojih je bilo nekoliko i većinom u državnom vlasništvu sa konobaricama od 50+ godina u Borosanama. Kultno okupljalište bio je Kapric do pošte i kasnije Snek do njega, a pravi kafići poput Jeger bara, Bumeranga ili Gringa uslijedili su dosta kasnije. Kasnije je došao i „Cvergl“ disco-club na Bajerima, ali to je već druga legenda.
Organizirali su se kućni tulumi, ali većina roditelja nije bila presretna sa situacijom da u kući ima 50 pijanih tinejđera koji pišaju i bljuju oko kuće pa su upravo tulumi u vili i na sličnim mjestima bili mjesta okupljanja na kojima se moralo biti. Ako ste imali muda da se pojavite na vratima.
Od moje ekipe svega dvojica ili trojica su imali stalni pristup vili ili su to bile izmišljene priče koje smo mi ostali gutali kao 505 s crtom, ali uvijek je netko imao neku priču koju je čuo od onog koji stalno ide u vilu. Normalno te priče su većinom bile utvaranje nas klinaca o svijetu velikih dečki i o njihovom, po našem mišljenju, opasnom životu.
Bilo je par jačih i tvrđih dečkov iz tih generacija koje smo gledali sa posebnim, strahopoštovanjem npr. Mićo, Gec, Sedak, Haris, Čoka, Gašo, Galić, Nino, Dragec, Rogić, Huso, oba Damira i Supsi itd.itd. Osobno sam nazočio u par obračuna te ekipe sa nekim drugim ekipama (Križani, Bosanci iz Moslavine i Ivakopa“ i sl.) i mogu reći da je sam se nagledao udaraca nakon kojih na tom mjestu dlaka više ne raste. U to vrijeme jedina koja je mogla parirati ovoj su bili stari dečki s Lonje (stariji Lukač, Kruno, Čorak, Ćavari, Jagačić, Brenc i još neki. To su ipak bili stari muži koji se nisu dali zajebavati nikome.
A mi mlađi voljeli smo tih godina kao i danas prepričavati neke događaje tih ekipa iako u njima uopće nismo sudjelovali, ali smo se prepričavanjem osjećali važni i moćniji. Kasnije sam ipak postao nekakav „pridruženi“ član te ekipe najviše zahvaljujući činjenici da sam Mikšin bratić pa sam imao „sreću“ biti u nekoliko situacija koje baš i nisu za prepričavanje s obzirom da je većina aktera živa, a i u klijeti je kod nas uvijek bilo dobrog vina pa smo se često znali čoporativno zaletiti na gemišt na Vidikovac.
U toj ekipi upoznao sam velikog emotivca i frenda Nenada Mihaljevića kojeg ja na žalost bolest otrgnula iz naših života, Harisa sam se bojao ko živog vraga dok sam ga sretao u vlaku, a u biti je bio jedna velika dobrica i jedan od najboljih matematičara koji su hodali ovim gradom. Njega je na žalost odnio ratni vihor, među prvima je otišao u Tigrove. Trohica je bio nekakav motor te ekipe, barem sam ga ja tako doživio, tako da mi je njegov odlazak posebno teško pao. Sreo sam ga kad je već bio jako bolestan, prisjetili smo se tih nekih dana. Često sam u kontaktu sa njegovim Lukom, Gorana vidim u svakom Lukinom osmijehu, a čak je i glas isti.
Sjećam se i strojovođe Tapija koji je umro dosta mlad, ali za njega nisam siguran da li spada u ovu priču no zaslužuje da ga se otrgne od zaborava, nema više Omera (Huse), nema Pipija (Perača), nema Ćire, nema Peksija, Palunka, Rupnika, nema Soksija i Dambe Strmi je negdje daleko, neki su odselili na druge kontinente.
Život je razasuo ekipu po svuda, neke srećem više neke manje, ali sve mi je iznimno drago sresti.
Ovo je eto bio pokušaj da trajno zabilježim postajanje jedne ekipe i mjesta o kojem su mlađi sanjali, a stariji proklinjali. Puno je klinaca doma popušilo batine radi dolazaka u vilu i nisu se zvali „plavi telefoni“. Jer da si u to vrijeme starcima spomenuo „plavi telefon“ bio bi plav od slušalice telefona.
Goran Cerovečki
