Kako sam počeo pisati slobodnije i sadržajnije tekstove u Poletu kada me dostiglo pismo lokalnog denuncijanta zaduženog za ćudoređe.
Ab ovo: godina je ’71. ali, kao za inat, dan nakon 21. sjednice predsjedništva SKJ u Karađorđevu, koja je taman polomila grane tzv. hrvatskom proljeću, lokalna je kazališna družina nastupala u Križu s komadom Predstava se nastavlja kazališnog početnika pa su na kraju glumci, i bez skrivenog razloga, zapjevali Bana Jelačića koji se do tada pjevao bez krivih pogleda i zle namjere po tzv. socijalizam.
Prvo je dežurnom liku bila sumnjiva najava na lokalnom radiju koja je, otprilike, glasila: što su to studenti radili jednoga dana toplog dana na terasi kafića!?
Što su radili? Zabavljali se, sve u šesnaest, bez političkih konotacija, sanjarili o ljubavima i svojim snovima koje tek trebaju ostvariti.
Dakle, sve je bilo benigno i bezbrižno u službi razvijanja autorovih dramaturških borbi sa zanatom.
Kada u Poletu 1977. izađe obični članak gdje se okuplja i kako živi lokalna mladež u našem malom gradu, u redakciju stiže Dežurkovo pisamce kojim ozbiljno upozorava drugove da je to pisao antidržavni lik koji se već istaknuo kao neposlušnik koji nikada na radiju nije davao svoje tekstove na kontrolu uredniku koji je tražio da sve mora proći njegovu cenzuru, koji je ’71. režirao predstavu na kojoj su glumci na kraju zapjevali Bana Jelačića… etc.etc.
Usput, ali ne manje bitno: među glumcima je bio Tifo, u Domovinskom ratu prepoznat kao Kapetan Zulu.
Urednik i ekipa iz Poleta su obožavali, ali doslovno, ovakav tip otkucavanja i moraliziranja pa su mu odgovorili kako će „paziti i kontrolirati“ ubuduće sve tekstove proskribiranog novinara i da njemu, Dežurku, žele mir i sve dobro u životu, da mu vinograd rodi što bolje kiseliše i ako ima, kojim slučajem, psa Flokija, neka mu samo kaže: Mir, Floki, k nozi…
A što se dogodilo s novinarom?
Hm, počeo je dobivati naslovnice, srednje strane, počeo je pisati putopise sa svojih putovanja od Tunisa, Ibize, Londona do Zuericha, pratio je školstvo u Hrvatskoj, pa radne akcije, ali novinaru vrag nije dao mira pa se dosjetio tiskati, tada popularne, bedževe na kojima je pisao I Love Provincia.
PS. Više je lik zaradio prodajom bedževa negoli novinarstvom, makar je Polet odlično i brže plaćao negoli što današnji honorari pristižu iz blagajni firmi kojima vladaju činovnici sigurnih primanja.
Jadranko Bitenc
