Krajem srednje škole, kada su prve ozbiljne cure i planovi za budućnost počeli mijenjati ritam naših dana, polako su nestajala i mjesta na kojima smo odrastali. Žarkova “Vila” – ona kuća sa škripavim stubištem, zidovima požutjelim od dima i stihovima kredom ispisanim po žbuci – ostala je samo uspomena.
Još uvijek smo imali glazbu, ali sve se počelo događati u nekim novim okolnostima.
Godina je 1985., naš orguljaš Žarko Kunštek završio školu i vratio se kući, a u bendu je ostala praznina koju nismo znali popuniti.
Upravo tada Nenad dovodi Tolju – starijeg od nas, prodavača drvne građe bez rokerske prošlosti, ali s orguljama i ponudom koja je donosila i svirke i zaradu. Od prvog trenutka gledao nas je kao da smo članovi nekog velikog svjetskog benda. Bio je uvjeren da s nama može napraviti nešto veliko i tu svoju viziju prenosio nam je svakom probom. Bio je i orguljaš i menadžer, pregovarao cijene, dogovarao nastupe i svugdje nas predstavljao s ponosom.
Ime Sabah već je bilo spomenuto u ranijem nastavku – osnovao ga je Gašo, a iako to ime baš i nije zvučalo kao nešto što će svirati po svadbama i zabavama (u stilu tadašnjih “BISERA” ili “ZAVODNIKA”), odlučili smo da ostane. Pokazalo se to kao odličan potez.
Iako smo prihvatili zabavne gaže, svoj glazbeni identitet nismo mijenjali. Zadržali smo nivo svirke i repertoara — i s tim nismo imali problema, osim par anegdota koje su ostale upamćene. Osim nezaobilaznog Olivera, Miše, Čolića svirala se i grupa COD, ali i tada aktualni YU rock i pop bendovi poput Parnog Valjka, Bijelog Dugmeta, Filma, Električnog orgazma, Riblje Čorbe i Prljavog kazališta, a uz njih i strani klasici poput Whitesnakea, AC/DC-a, ZZ Topa, Dire Straitsa, Rolling Stonesa, Chucka Berryja i Elvisa.
Publika je ponekad znala reagirati neočekivano. Na jednoj svadbi, dok smo svirali Sultans of Swing i gitarski solo se razvlačio u svoj onaj slavni Dire Straitsovski beskraj, mladoženja je, nakon što je uporno plesao s mladenkom, odjednom ljutito pustio njezinu ruku i viknuo: “Pa dokad, dečki?!” – misleći valjda kad će ta pjesma napokon završiti.
Svirali smo isključivo izvan Ivanića, od Šumećana do Bjelovara. Postali smo jedan od najtraženijih bendova na tom području, vikendi su bili ispunjeni, a honorari visoki. Osjećali smo da, bez obzira na promjenu smjera, i dalje nosimo rokersko srce.
U to vrijeme, i u samom Ivaniću, a pogotovo u okolici poput Graberja, počeli su se pojavljivati mladi glazbenici koji su, kao i mi nekada, prve akorde učili u garažama, podrumima ili na tavanu. Neki su već tada pokazivali da će izrasti u ozbiljne svirače, a ta nova energija u gradu dodatno je hranila i našu volju da nastavimo.
A oko nas se mijenjao svijet. Te 1986. godine Jugoslavija je tonula, iako smo mi to rijetko primjećivali. Inflacija je gutala plaće prije nego bi stigle kući, trgovine su znale biti prazne, a osnovne potrepštine kupovale su se na bonove ili preko veze. Redovi su se protezali ispred trgovina za kavu, ulje ili deterdžent, a fićeki i stojadini u koloni čekali su na benzinskoj jer je stiglo novo ograničenje. Na kioscima se tražio posljednji broj Poleta ili Džuboksa, a dok smo listali novosti o Dugmetu, Azri ili Haustoru, vijesti su govorile kako policija na Kosovu pendrecima gasi sve veće nemire. Već odavno je nestao vakuum nakon Titove smrti, a negdje u pozadini već su tinjali sukobi koji će kasnije raznijeti zemlju.
Mi smo živjeli svoj svijet – gitara, pojačalo, probe i pokoja ljubavna avantura. Naši roditelji, međutim, vodili su bitke s režimom svakodnevice. Moj otac je radio u INI, majka u Narodnom sveučilištu. Oni su brinuli o računima, štednji, nabavci hrane… o svemu onome što je nama bilo nevidljivo, a bez čega mi ne bismo mogli svirati ni jedan jedini akord. I danas ima onih koji kažu “tada je bilo bolje” – a ja se samo nasmijem, jer znam da su ta “bolja vremena” često značila sate čekanja u redu za kavu, deterdžent ili ulje.
Iako je postava s Toljom bila uspješna, na kraju smo se razišli. Rock nas je uvijek vukao nazad, a komercijala, koliko god unosna bila, nikad nam nije bila prirodna. Razišli smo se u dobrim odnosima i krenuli svatko svojim putem.
Ubrzo smo Nenad, Renato Barilić, Damir Žučko i ja, uz Damira Lilića kao pjevača, složili novi bend. Lilić i Barilić već su bili poznati iz ranijih priča, a Damir Žučko, iako iskusan klavijaturist, tada je prvi put svirao s nama kao član benda. To je bio povratak iskonskom rocku – kratko, ali intenzivno. Iza nas su ostale bezbrojne svirke, a neke od najpoznatijih bile su ona na Ivanićanki, kod Pere u Križu i nezaboravna večer u disku u Cagincu. Sve je to bila uvertira u veliki koncert 1987. na Zelenjaku .
//nastavlja se//
Zoran Ožetski
