U šezdesetim godina prošloga stoljeća odlazak u vojne škole počesto je bio čisti izlaz iliti bijeg od kuće u kojoj su vladali očevi rano umirovljeni zbog ratnih zasluga pa im je preostalo traganje za izgubljenim „slavnim“ vremenima uz pijančevanje, omalovažavanje i vrijeđanje svakoga tko nije bio sudionik njihove borbe za bolje sutra uz ono, gotovo pjesničko, treniranje strogoće svojih najdražih.
Najbolje način da ostaneš sam sa svojim nedovršenim i tinjajući frustracijama, bez mozga i pardona, je razjuriti po svijetu svoju obitelj, pa ostaneš u čvrstoj zamci svojih maligana uz koje si se jedino mogao nositi sa stvarnošću tih šezdesetih i sedamdesetih a koje su tako velikodušno nudile, svakom normalnom ljudskom biću, glazbenu revoluciju rock’n’rolla, popa, bluesa uz neodoljive sexualne slobode od koji nitko normalan i tako nikada nije bježao.
Ako se zalomila i kakva prava ljubav, tim bolje, jer je postajala nagrada za sve potomke koji su pomalo uklizavali u one bezbrižne i ponajbolje osamdesete godine, kao i sve one kasnije, kada je trebalo imati petlje i biti hrabar i suočiti se s nametnutim ratnim zamkama kojih se razuman čovjek može samo stidjeti: pamet, mozak i ljudskost postajali su tinjajuća zabluda onih koji nisu znali kako povijest nudi i druge izlaze poput npr. kulturnih Čeha i Slovaka, pa svakom svoje bez pretenzija za tuđim. Kako bi to rekli Englezi: Peace of cake.
U civiliziranom svijetu razvod, ma kakve zajednice, obavlja se u mirnom tonu s poštovanjem obiju strana.
Ali gotovo uvijek postoji ta zadojena većina koja se prepusti interpretacijama lažne povijesti i zadriglog nacio-zanosa.
Baš se htjelo dokazati kako je povijest samo duga sablasna mora.
Neki od nas, poput Ranka Radakovića, Rudija Perešina vjerojatno su imali neke druge razloge završiti u Mostaru u Zrakoplovnoj gimnaziji čiji putevi vode do Vojne zrakoplovne Akademije za razliku lika koji sve ovo sve piše o bijegu iz svoje nesretne i nesređene obitelji.
Prošavši rigorozne preglede psiho-fizičkih sposobnosti željeli su ovladati letačkim vještinama koje su nekome bile uzbudljive poput vožnje biciklom. Zamislite: od 20 000 dječaka odabrano je njih 160 koji će imati šanse osjetiti uzbuđenje upravljanja u kokpitu ponad životnih brda i dolina.
Nakon nekog vremena, Ranko će shvatiti kako je sve ovo bila samo jedna od životnih avantura i vratiti se u stvarnost Ivanić-Grada, Rudi će postati nesačuvani ratni heroj a netko će se „zakopati“ u slast mostarskih baklava i svijeta filma, i kazališta, i književnosti, i kreativnosti a ponajprije u ono što čini glavni sadržaj života, osim zdravlja, dakako, a to su ljubavne zgode i nezgode, dakle, nešto sasvim prizemno, uzbudljivo, a potrebno poput disanja.
Strast će Rudija povesti na istinski put suočavanja s ljudskim vrijednostima kada, i ne samo nebom nego i dušama, zavladalo to mračnjaštvo kakvo nikada ne donosi napredak nego čistu moć iluzija i zabluda iz kojih se samo razumom i strašću može izaći kao pobjednik ako se shvati na vrijeme.
Jadranko Bitenc
