Rođen sam u proljeće 1967. godine. Prerano da uhvatim val The Doorsa, The Whoa ili Led Zeppelina dok su još bili „vrući“, ali dovoljno na vrijeme da ih zavolim kroz drugo, tiše slušanje.
U regalu mog oca Tone, mogle su se pronaći ploče Vice Vukova, Drage Diklića i Ivice Šerfezija – glazba nekih drugačijih, ozbiljnijih vremena, ali moja stara rockerska duša vukla me prema zvuku iz drugog regala – onog mog starijeg bratića Darka, u kojem su se nizali vinili s jakim riffovima i mračnim baladama. Slušao sam ih s respektom – jer u duši sam oduvijek bio roker – ali znao sam da pripadaju mladosti prije moje.
Moja je mladost došla s osamdesetima i s njima sve ono što je te godine činilo jedinstvenima: obojani pramenovi, lak za kosu, klavijature, kazete, televizori s antenom i MTV preko satelita. Uz Rolling Stonese koji su tada izdavali nove hitove, tu su se već pojavili Alphaville, Duran Duran, A-ha, Spandau Ballet, Modern Talking…
Bila je to glazba koja je mirisala na disko kugle sedamdesetih koje su obilježili Donna Summer, Bee Gees, KC and the Sunshine Band – ali sada s više elektronike, sintetičkog zvuka i novovalne estetike.
Italo disco i novi romantizam zavladali su našim subotama. U Ivanić-Gradu to je značilo: Cvergl. Napredni kafić na Ribnjaku gdje su prve simpatije imale lice, ime i parfem.
Glazbu je tamo puštao Zdenko Hemen, i uvijek je znao pogoditi pravi trenutak za pjesmu koja će zapečatiti večer. U sjećanju mi je ostala pozicija DJ pulta – bila je iznad svih nas, a Zdenko se do nje penjao ljestvama.
Prije Cvergla bila je Lonja, pomalo već na zalasku, ali još s dušom.
Poslije Cvergla, tko je imao prijevoz, išao je kod Pere u Križ ili u disko u Cagincu.
U Križu je DJ pult držao Milan Janeš Jenki – čovjek koji je znao sve hitove i imao nos za dobar ritam. Inače zadrti roker koji je neko vrijeme, silom prilike, svirao po svadbama i zabavama koje baš i nije šmekao – te su mu te večeri kad je mogao biti DJ posebno značile. Tada je mogao pustiti ono što i sam voli, ali i ono što publika traži. Bio je to njegov trenutak – da stvori atmosferu i poveže glazbu s generacijom koja je tada tek otkrivala noćni život.
U Križ smo najčešće išli autobusom, a povratak je trebao biti zadnjim vlakom u 23 sata. No, često bismo ga – naravno – propustili. Ostajalo se do kraja, jer tko bi napustio zabavu usred najboljeg dijela večeri? I onda – pješice natrag u Ivanić. Više od petnaest kilometara, kroz tiha sela, pod zvijezdama. Umorni, ali nasmijani. Koraci su odzvanjali noćnom tišinom, dok su se u zraku još zadržavali refreni pjesama koje su tek utihnule.
U Cagincu je pak glazbu puštao odličan DJ, dotepenec iz Zagreba – Damir, koji je unio urbani štih u selsku zabavu.
Tih subota svirali su se Alphaville, Sandra, Savage, ali i Phil Collins, Bruce Springsteen, pa i poneka balada Erica Claptona. Iako sam u duši uvijek bio roker, a vinile Led Zeppelina, Dorsea i The Whoa čuvao s poštovanjem, stvarni život subotnjih izlazaka diktirao je drugačiji ritam. Bili smo, da tako kažem, prisiljeni slušati ono što je punilo klubove – italo disco i novi romantizam.
Alphaville, Duran Duran, Depeche Mode, Modern Talking, Spandau Ballet – to su bili izvođači uz koje su se rađale simpatije, ispraćale subotnje večeri i pamtili prvi pogledi. I nismo žalili. Jer uz te pjesme vezala su se poznanstva, zaljubljivanja, ljetne večeri i dim cigareta.
A u Hrvatskoj se u to isto vrijeme događala prava glazbena revolucija. Novi val je bio u punom zamahu. Uz tada već afirmirane bendove poput Prljavog kazališta, Parnog valjka i Azre s nezamjenjivim Đonijem Štulićem, koji su se pridružili novovalnom pokretu, pojavili su se i novi, svježi glasovi: Film, Zvijezde, Haustor… Na tadašnjoj jugoslavenskoj sceni paralelno su zabljesnuli Idoli, Piloti, a Bijelo dugme snima album “Doživjeti stotu”. Prljavo kazalište tada objavljuje svoj legendarni “Crno bijeli svijet”. Zvuk Zagreba, zvuk kazeta koje smo presnimavali i slušali na “walkmanima” s istrošenim baterijama, bio je soundtrack naših izlazaka, naših razgovora i naših prvih buntova.
Sjećam se kako sam s prijateljem Nenadom prvi put čuo “Rio” od Duran Durana. Ostali smo zapanjeni. Danima smo analizirali pjesmu: kako su odsvirani bubnjevi, kako zvuči bas, kako je sve to skupa složeno. Mame su nam šivale košulje i hlače po uzoru na fotografije s omota albuma. Silno smo se trudili da izgledamo kao oni – kao Simon, ili kao John.
A tu je i Depeche Mode. Njihova mračnija elektronika bila je savršena protuteža plesnoj lakoći italo diska. Njihovi hitovi danas nisu samo soundtrack naše mladosti, nego i repertoar koncerata koje posjećuju nove generacije. Djeca naših prijatelja znaju riječi pjesama koje su nas formirale. Iako nemaju veze s tim vremenom, prepoznaju emociju. To nešto što glazba ponese, i što ostane, čak i kad godine prođu.
A onda tu je i Nena. Sa svojih “99 Luftballons” podigla je cijelu generaciju na noge. Taj je hit razvaljivao disko klubove, bio je neizostavan dio svake subotnje večeri. I zamisli – prije samo mjesec dana, Nena je nastupala u zagrebačkoj Tvornici. I ponovno nas vratila u ono doba kad je balon bio više od balona – bio je simbol nečeg većeg, nečeg našeg.
Kad danas čujem da Alphaville dolazi, ili Duran Duran, ne gledam to kao povratnički spektakl. Više kao svojevrsnu vremensku kapsulu. Ne zato što mislim da je tad bilo bolje – nego zato što znam da sam tada bio mlađi. S drugačijom kožom, s manje ožiljaka, i s više vjere da će se sutra dogoditi nešto veliko.
Velika mi je čast i privilegija što sam odrastao uz te izvođače – dok su bili na vrhuncu svojih karijera, dok su stvarali pjesme koje su nas oblikovale. Jedno vrijeme čak sam osjećao neku čudnu nelagodu jer su ti moji glazbeni heroji ostarjeli, a ja sam u glavi ostao isti – mlad. Ali zapravo, istina je da smo svi zajedno ostarjeli uz tu glazbu. Samo nas ona još uvijek drži mladima.
Jer kad Alphaville krene s “Forever Young” – barem na tri minute – opet jesmo.
Zoran Ožetski
