Ponekad se pitam – kad je točno krenulo ovo novinarstvo koje od jutra do mraka traži katastrofu? Počet ću od osjećaja. Gledam digitalna izdanja poznatih portala i imam dojam da te tekstove više ne pišu novinari, nego kvazi-autori s kvazi-diplomama, koji su završili nekakve komunikacijske fakultete u šest semestara i sada svakodnevno proizvode kvazi-vijesti. Imaju zadatak: pet članaka dnevno, pa makar pisali o tome kakvu je facu radio gradonačelnik Zagreba na koncertu Mile Kekina. I to s fotografijama i “reakcijama s društvenih mreža”. Sve to dok vani ljudi žive stvarne živote – bez filtera, bez sponzora i bez clickbait naslova.
I to nije ograničeno samo na estradu ili lifestyle rubrike. Pogledajmo kako se danas izvještava o ratu – to su često predviđanja, a ne vijesti. Apokaliptični scenariji, šokantne pretpostavke i dramatični naslovi koji najavljuju kraj svijeta. Kao da netko želi da se to dogodi. Kao da živimo u vremenu kada se publici mora svaki dan servirati nova kriza. A kad se ta kriza i dogodi – kad izgori tisuće hektara šume, kad se izgube životi, kad nestanu sela – o tome se piše dan ili dva. Onda nestane. Do sljedeće krize. Do sljedećeg “spektakla”.
Nitko se, primjerice, ne pita što se stvarno izgubilo u tim požarima – koliko je izgorjelo kornjača čančara, gnijezda mladunaca golubova grivnjaša, koliko je uništeno kukaca, drveća, gljiva, mahovina… Koliko je izgubljenih života ostalo nezabilježeno jer nisu fotogenični? Novine napišu da je izgorjela šuma, ali nitko ne napiše što je u toj šumi zapravo živjelo – i umrlo.
Vremenska prognoza je poseban primjer. “Stiže nevrijeme koje će rušiti krovove, opasno po život!” – najavljuju mediji, a vani padne kiša i zapuše vjetar. Čini se da su najstrašnije prognoze i najčitanije. Jesmo li postali ovisni o lošim vijestima?
Možda su velike novinske kuće u panici jer im je naklada tiskanih izdanja pala. Možda su oglašivači postali surovi i traže više klikova. Možda redakcijama vladaju algoritmi, a ne urednici. Možda su novine preuzele korporacije kojima je sadržaj samo sredstvo za prihod. Ne znam. Ali znam ovo: novinarstvo koje isključivo hrani strah, nije novinarstvo. To je trgovina panikom.
Danas imamo portale koji zapošljavaju mlade ljude bez novinarskog iskustva, koji moraju pisati po pet članaka dnevno, bez obzira na kvalitetu. Nije važno znanje, nije važna provjera, nije važan ni sadržaj. Važno je da se klikne. I tako imamo „vijesti“ o svemu i svačemu – od toga gdje je netko pio kavu do toga kako je netko promašio rampu na autocesti. Sve to, naravno, pod krinkom novinarstva.
Zašto danas loše vijesti imaju takav magnetizam? Je li to zbog toga što se ljudi vole osjećati sigurnije kad pročitaju da je negdje drugdje gore? Ili su nas mediji istrenirali da vjerujemo samo u loše – jer dobro jednostavno nije zanimljivo?
I onda se sjetim nas – u Ivaniću. Naš portal, “Volim Ivanić”, nikad nije težio senzaciji. Nikad nismo tražili klik više nauštrb istine. Naša filozofija bila je jednostavna: pišemo o onome što je vrijedno, što gradi zajednicu, što donosi dobro. Ponekad su nam znali predbacivati da smo poput Trumanovog showa – previše pozitivni, previše uljepšani. “Nije sve tako sjajno”, govorili su. Naravno da nije. Znamo mi da se događaju loše stvari. Ali vjerujemo da medij može biti i korektiv i motivator – bez da postane megafon mržnje.
Uostalom, svaka vijest može se prikazati iz više kutova. Čovjek koji je spasio dijete ispod vlaka – nevjerojatno herojstvo, zar ne? A ipak, u komentarima na društvenim mrežama netko će napisati: “Bio je tamo jer je krao željezo.” Eto, takav je današnji svijet. I novinarstvo ga sve češće reflektira – bez filtera empatije, bez provjere, bez temelja.
I ono što najviše boli – danas se u medijima ne veličaju mali, tihi, dobri ljudi. Danas su u fokusu zlotvori, kriminalci, ratni huškači, a kad netko počini zločin – o njemu se pišu eseji. O njegovu djetinjstvu, odrastanju, motivima. Radeći to, mediji mu daju na težini, čine ga većim nego što zaslužuje biti. U nekim zemljama je to zabranjeno – masovni ubojice ne smiju dobiti ni ime u medijima. Kod nas – postaju naslovnice.
Zato postavljam pitanje: zašto danas uživamo u lošim vijestima? Je li to zato što nas svakodnevica melje pa tražimo još nešto što će nas uznemiriti, ali barem neće biti naš problem? Ili zato što su nas mediji istrenirali da je kriza nova normalnost?
Možda bismo trebali ponovno osmisliti ulogu novinarstva. Možda nije na novinaru da isključivo informira, već da oblikuje prostor u kojem ljudi žele biti bolji. I možda, baš kao što mi u Ivaniću pokušavamo – treba pisati manje o onome što nas dijeli, a više o onome što nas spaja.
Jer vijest nije samo ono što se dogodi. Vijest je i način na koji ju ispričamo.
Zoran Ožetski
