Prije petnaest dana, moja Sježana i ja došli smo turistički u Starigrad na otoku Hvaru.
I dok smo šetali kamenim uličicama, miris borovine i soli u zraku kao da je otvorio vrata prošlosti. Na istim tim mjestima bio sam prije gotovo pedeset godina – kao dječak od sedam ili osam godina – sa svojim roditeljima.
Danas je moj otac Antun tek uspomena, ali majka Nada još je tu, živa, oštroumna, emocionalno prisutna. Slali smo joj fotografije iz Starigrada, Jelse, Vrboske… a ona ih je proživljavala kao da se teleportirala natrag u to ljeto, u te dane, u te godine kad je more bilo san, a put do njega pravo malo putovanje.
Bile su to sedamdesete godine i do Hvara se putovalo preko Bosne – dugim, vrućim cestama, ali s uzbuđenjem koje je preplavljivalo svakog putnika. Putovali smo u starom Renaultu 4, automobilu koji je za tu priliku posebno preuređen. Moj djed Ivan i moj otac Antun, obojica vrsni mehaničari, zajedno su ga uredili za taj put. Taj isti djed, koji je u ratnim vremenima prošao nevjerojatne životne preokrete, i moj otac, koji je sve znao “napraviti” vlastitim rukama, u tom su automobilu stvorili prostor za obiteljsku avanturu.
Prednja sjedala bila su, naravno, rezervirana za tatu i mamu, a stražnji dio, zahvaljujući njihovim preinakama, postao je igraonica na kotačima za moju sestru Ivanu i mene. Tamo smo se smijali, igrali i gledali svijet kako prolazi, dok su vani suncem obasjane livade i brda promicale poput scena iz filma. A tu negdje, između igre i dremuckanja, stalno se vrtjela ista pjesma iz kazetofona – “E, moja Saša” od Novih fosila. Moja sestra, sa svojim štrkljavim nogama koje su stalno bile u pokretu, njihala ih je u ritmu, izazivajući valove smijeha.
Moj je djed Ivan bio čovjek tvrdoglave časti – poput mnogih ivanićgradskih obitelji koje su sve u životu ostvarile vlastitim rukama i trudom. Pred sam kraj rata mnogi su mu savjetovali da se riješi domobranske uniforme, ali on to nije učinio – možda iz ponosa, možda zbog nesnalaženja u političkim mijenama, a možda jednostavno zato što nije mogao prihvatiti nešto što nije osjećao svojim. Naposljetku su ga partizani uhvatili u toj uniformi i odredili za “put u nepoznato” – sudbinu mnogih koji su tih dana nestajali bez traga. No upravo tada, u praskozorju novog poretka, rađala se naftna industrija.
I ti isti proleteri, pijanci, nezalice bez škole i bez struke, počeli su shvaćati – ako žele pokrenuti strojeve, ako žele izvući bogatstvo iz zemlje, trebat će im ruke koje znaju – strojare, tokare.
Moj djed nije bio samo majstor – bio je rješenje. Znao je popravljati ono što se činilo nepovratno pokvarenim. Znao je od dijelova napraviti stroj.
I tako su, umjesto da ga smaknu, odlučili dati mu alat u ruke. Preživio je i zaposlio se u Gojlu, gdje je bio među prvim ljudima koji su doslovno pokrenuli ono što će kasnije postati temelj industrijskog Ivanića. Imao je i dodatnu sreću – nakon posla u Gojlu nastavio je raditi s gospodinom Medvešekom, u čijoj je radionici ostao do kraja života kao pouzdan suradnik i prijatelj. Na kraju je, što je tada bilo gotovo nezamislivo, otvorio i vlastitu radionicu. Postao je privatnik, u vremenima kada je to bilo ravno današnjem osvajanju svemira.
Raspravljao sam s mamom o tim ljetima. Prisjećali smo se kako je tata ronio, kako nas je male učio plivati. Tada su se iz mora još vadile stvari koje su danas gotovo nezamislive – periske, bijeli morski ježevi…
Bili smo sretni, bili smo mladi – posebno moji roditelji. Danas, kad gledam unatrag, vidim s koliko su ljubavi i energije u tim godinama stvarali uspomene koje i dan-danas traju. Iako smo u životu prolazili kroz razne neizvjesnosti i udaljavanja, moj otac je uvijek prema nama djeci bio dobar, brižan. Sjećam se kako nas je jedne godine, kad je tri dana neprestano padala kiša, poveo do Tvrdalja Petra Hektorovića. Nikad neću zaboraviti ribnjak s ciplićima koje smo hranili – trenutak mira i povezanosti u tom ljetu bez sunca.
Danas, kad šetam rivom Starigrada, vidim stotine milijunskih jahti. Ali tada, za dijete iz radničke obitelji, Hvar je bio vrhunac ljetne bajke. Sreli smo jednog starijeg gospodina na klupi i upitali ga gdje je danas onaj hotel od Dine, Pine , Ine TDW u kojem smo nekad boravili. “To vam nije bio hotel,” rekao je uz osmijeh, “to vam je bilo odmaralište, zgrada gdje su ljudi spavali.” I to je bio Hvar – mjesto dostupno svakom radniku, svakom čovjeku koji je pošteno radio i želio svojoj obitelji pružiti more.
Moj tata nam je omogućio Hvar. Ne jednom – već dva, tri puta. I zato je ovaj dolazak bio više od putovanja. Bio je vremenska kapsula. Podsjetnik na to kako su naši roditelji, unatoč svemu, živjeli punim plućima. I kako je moja generacija imala privilegiju doživjeti more s pogledom punim zahvalnosti.
Stari Grad na Hvaru otkrili su još Stari Grci. Nisu pogriješili. Otkrili su komadić raja. I kad sam danas tamo – sa suprugom, u godinama kad već više gledamo unatrag nego naprijed – osjećam neizmjernu zahvalnost. Za mog oca. Za mog djeda. Za to da sam imao ljeto koje ću pamtiti cijeli život.
I za to da ga mogu ponovno živjeti – ovoga puta, kroz priču.
Koga zanima -Napsiao Zoran…
