Bio je to sasvim običan dan. Nebo je bilo plavo, cvijeće šareno i mirisno, ptice su letjele – i sve te pizdarije koje obično čine dan lijepim.
Svijet u kaosu, a mi u balonu
U svijetu su odrasli ljudi vodili velike, dramatične bitke, dok smo mi još uvijek bili u svom malom svemiru. Bilo je početak 80-ih, u vrijeme globalnih nemira i tjeskobe koju su svi osjećali, makar ne znali to imenovati.
Iračko-iranski rat divljao je na Bliskom istoku, a Jugoslavija je još uvijek nosila ožiljke svojih unutarnjih pukotina. U proljeće 1981. izbili su masovni studentski prosvjedi na Kosovu koji su brzo prerasli u političke zahtjeve za status republike. Vlast je reagirala silom – batinama, hapšenjima, šutnjom. Srbi su, kao i obično, u službi države, razbijali glave Kosovarima, a mi, klinci u Ivaniću, bili smo daleko od toga. Nas su brinule frizure i gitarski rifovi – jer nismo još znali da se povijest, dok mi vježbamo u garaži, već mota oko naših vratova.
Dan kada je umro Tito (a nije se dogodio kraj svijeta)
A negdje usput, dok smo razmišljali o pločama, biciklima i djevojkama iz viših razreda, stigla je vijest da je umro drug Tito. Za odrasle – povijesni trenutak jednak smaku svijeta, no za nas šmrkavce – tek još jedna crna kravata i još jedan školski sat manje.
Kao mali glavonja umazan sladoledom od Hamdije nisam baš razumio ni težinu ni simboliku tog dana – jer, ono, otišao čovjek, star, bolestan… idemo dalje. Pionirske suze iz naših velikih, nevinih, ogromnih okeca bile su gotovo obavezne, iskrene, dječje, ali kratko su trajale.
Moj “brat” Nenad i ja, po zadatku naše drugarice razrednice, kupovali smo sve novine koje oplakuju velikog vođu (RIP) i donijeli ih u razred gdje smo ih čitali sljedećih tjedan dana.
Kada smo konačno obrisali šmrklje u crvenu pionirsku maramu, misli su nam odvrludale negdje drugdje – u glazbu, u rifove koje pokušavamo skinuti na sluh. To je bila naša stvarnost. Glazba, a ne marš šutnje.
Novi val, zabranjene pjesme i garažni snovi (i svijet nakon Tite)
Prljavci su izbacili Crno bijeli svijet, a Brega, ošamućen uspjehom albuma Bitanga i princeza, uhvatio je zadnji vlak za novi val s albumom Doživjeti stotu. Zanimljivo je da skladba Dobro vam jutro, Petrović Petre odmah po objavljivanju biva zabranjena za radijsko emitiranje zbog stiha “…sve u finu materinu…”, za koji su neki smatrali da je neprikladan, posebno u osjetljivom vremenu nakon Titove smrti.
Svijet je bio u prevratu, a mi smo, dok su se na svjetskoj sceni pojavljivali hitovi poput Call Me (Blondie, 1980), Another Brick in the Wall (Pink Floyd, 1979), u Ivanić-Gradu, u jednoj sobi mog prijatelja Damira, imali svoj mali svemir. Mi, klinci, sa snovima u očima, stvarali smo vlastitu utopiju.
Rock i cure – najvažnije stvari na svijetu
Bilo je to vrijeme kad su se svi borili sa svojim problemima, ali mi smo tada razmišljali samo o glazbi i djevojkama, ne nužno tim redom. Djevojkama poput Silvane, Marine, Dinke, Kolinde, zbog kojih smo patili, sanjali i pokušavali postati rock zvijezde, jer smo vjerovali da će nas upravo glazba odvesti do njih.
Odluka u sobi i ritam koji je sve pokrenuo
Ali da se vratim na početak priče…
Znači, bio je to sasvim običan dan. Nebo je bilo plavo i sve te pizdarije koje obično čine dan lijepim.
Bilo nas je deset dečki iz razreda, koji smo, nakon školskog turnusa, sjedili u dnevnoj sobi našeg prijatelja Damira i donosili veliku odluku – da postanemo glazbenici. Da bismo to postigli, morali smo učiniti nešto što privlači pažnju cura, a to je bilo postati rock zvijezde. Imali smo frizure, stavove i sve što je izgledalo kao pravi rockerski život, osim jednog – nismo znali svirati!
Ali to nas nije spriječilo. Zamišljali smo sebe kao najveće rock zvijezde na svijetu. I tad smo svi zajedno, ritmično i s oduševljenjem, udarali po podu, zidovima, jastucima i vlastitim prsima – svirali smo We Will Rock You. Bila je to naša himna. Tada i tamo – nitko sretniji od nas.
Garaža, rifovi i prvo zarađeni dinari (dinari kao pare)
Svi smo željeli biti svirači-rockeri, no na kraju iz tog skupa samo nas trojica – Nenad, Damir i ja – ostali smo ustrajni na stvarnom putu prema glazbi.
Očito, naši glazbeni počeci nisu bili ništa glamurozno.
Bili smo samo klinci sa snovima, znanjem iz osnovne glazbene škole koje su nam prenosili Ruža, Branka, Katarina i nezaobilazni Đorđe, i s ogromnom željom. Na kraju smo stvorili bend.
Vježbali smo u garaži Damira Plahutara, nastupali po seoskim feštama i zarađivali sitan novac kako bismo mogli svirati rock and roll besplatno po tadašnjim nazovi klubovima.
Velimir Vereš, koji nam se pridružio kasnije, unio je poseban zvuk u naš bend i zaokružio našu priču.
Ljudi koji su vjerovali više nego mi sami
Upravo tada, u tim formativnim godinama, pojavili su se oni koji su nas zauvijek obilježili – ljudi koji su, iako iz drugog glazbenog svijeta, vjerovali u nas više nego što smo mi vjerovali u sebe.
Prvi među jednakima bio je Ivica Kranjčec, pravi glazbeni entuzijast i čovjek ogromnog srca, okrugle glave i još većih plavih očiju koje su izgledale kao oči čovjeka koji je dugo bez sunčanih naočala gledao u sunce. On i njegovi bendovski kolege – Jenki, Roš, Brada i Jovanić – nesebično su nam davali svoju opremu za vježbu.
Vatreno krštenje po seoskim feštama
Kada bi Jenki i Brada bili zauzeti drugim obavezama ili na godišnjim odmorima, Nenad i ja smo uskočili kao zamjene u njihov bend “Standard” i zajedno s Ivicom svirali po svadbama i zabavama.
Dok je Pišta Vereš, otac našeg prijatelja, strogo zabranjivao da uđemo u njegovu glazbenu crkvu, ovi su nas ljudi otvorena srca podržavali na svakom koraku. Jenkijev crni Fender-bas, Bradina Tama, Jovanićeva Farfisa i Dynacord razglas bili su nam ono što je nedostajalo – upravo ta oprema služila nam je za naše rock koncerte tijekom tjedna.
To su bila prva prava glazbena vatrena krštenja – ne u svjetlima reflektora, već među čašama piva, narodnim veseljem i tipovima u havajskim košuljama s mrljama od gemišta.
Harmonika, suze i 200 maraka
Nenad i ja već na početku srednje škole imali smo privilegiju svirati s Ivicom Kranjčecom i zarađivali smo prave pare, ali moj tata, Tona, nije bio oduševljen time. Zbog tih problema Ivica je, nakon jedne zabave na kojoj smo svirali, u 6 ujutro došao kod njega, sav mamuran, i rekao: “Tonček, ne brini. Pazim na Zorana kao na svog.” Tom prilikom, Ivica mu je dao 200 maraka, koje ja nisam mogao dobiti u ruke jer sam bio maloljetan. Moj otac, koji je tada radio u INI i zarađivao 1200 maraka, bio je iznenađen, ali je osjećao da Ivica nije samo glazbeni mentor, već pravi prijatelj koji brine za mene. Taj čin je promijenio sve.
Bas + mikrofon = recept za ljubav
Ali što je mene motiviralo da postanem baš basist? Pa jednostavno – basist ima najmanje tehničkih obaveza i najviše šansi kod cura. Pjevač i basist – najbolja kombinacija. I dok smo svi sanjali da ćemo postati rock zvijezde, ja sam dodatno bio fasciniran jednom visokom, plavokosom ljepoticom koja je bila žena basista Jenkija. Bila je savršena, a ja sam mislio: “Ako basist ima takvu ženu, jasno je što ću ja biti – basist.”
Posljednji pozdrav legendi
Ivicu Kranjčeca viđao sam kasnije sve rjeđe, a onda je stigla vijest – poginuo je u prometnoj nesreći. Naravno, vraćao se sa svirke. Naravno, harmonika je bila u gepeku.
Bio je to čovjek koji nikad nije odbijao hladni gemišt – onako, za upalu pluća. Multiinstrumentalist koji Green Grass of Home i Yesterday uz harmoniku otpjevao “po vuku”, ali i onaj uz kojeg se uvijek pjevalo i veselilo.
Gdje je bio Kranjčec, tu je bilo glazbe, smijeha i života. Ponosan na svoju Šteficu i na svoje sinove, Žarka i Jasmina, ostavio je neizbrisiv trag na sve nas šmrkavce – velike rockere koje nas je svojim iskustvom pojeo za doručak.
I danas, kad se sjetim tih vremena, čujem njegovu harmoniku i njegov glas – negdje tamo, preko oblaka.
Nenad Borić, danas jedan od najjačih bubnjara u Hrvatskoj, glazbom je doslovno izgradio svoj život. Damir, Velimir i Nenad – svi su oni ostali vjerni glazbi i danas. Samo sam ja otišao drugim putem, ali naša zajednička priča i dalje svira negdje u pozadini sjećanja.
A sve je počelo…
…u sobi, s jastucima i iglama za štrikanje.
S ritmom We Will Rock You u glavi.
S vjerom da ćemo osvojiti svijet – i cure.
A ja, kao basist, ipak sam na kraju ulovio najbolji komad – onu sa zelenim očima, koja me promatrala iz publike oduvijek.
Zoran Ožetski
