Bio je to sasvim običan dan. Nebo je bilo plavo, cvijeće šareno i mirisno, ptice su letjele, a lišće je šuštalo na vjetru – sve te pizdarije koje obično čine dan lijepim.
U svijetu, ljudi su se bavili velikim, dramatičnim stvarima, dok smo mi bili u svom malom svijetu. Bilo je to krajem 80-ih, možda u vrijeme globalnih nemira, nesigurnosti, kad su svi osjetili tu tjeskobu vremena. Iračko-iranski rat divljao je na Bliskom istoku, a jugoslavenska vlast bila je u svom nesretnom sukobu s Albancima. Srbi su razbijali glave Šiptarima, dok smo mi, klinci u Ivaniću, bili daleko od tih sukoba, još uvijek zauzeti pitanjima kao što su koje frizure odabrati i kako svirati najbolje gitarske rifove.
I, iako je za nas tada bio apsolutno nebitan, svijet je tih dana obeležila i smrt našeg šepavca, druga Tita kojeg smo pionirski na silu oplakivali.
Nakon što su nas iz škole natjerali da pokupimo sve novine koje žale smrt velikog vođe, mi smo razmišljali o glazbi i kako je ona naša stvarnost u tom trenutku.
Prljavci su izbacili “Crno bijeli svijet”, a Brega, ošamućen uspjehom “Bitanga i princeza”, uhvatio je zadnji vlak za novi val s “Doživjeti stotu”. Svijet je bio u prevratu, a mi smo, dok su se na svjetskoj sceni pojavljivali hitovi poput “Call Me” (Blondie, 1980), “Another Brick in the Wall” (Pink Floyd, 1979), u Ivanić-Gradu, u jednoj sobi mog prijatelja Damira, imali svoj mali svemir. Mi, klinci, sa snovima u očima, stvarali smo vlastitu utopiju.
Bilo je to vrijeme kad su se svi borili sa svojim problemima, ali mi smo tada razmišljali samo o glazbi i djevojkama, ne nužno tim redom. Djevojkama poput Silvane, Marine, Dinke, Kolinde i Ines, zbog kojih smo patili, sanjali i pokušavali postati rock zvijezde, jer smo vjerovali da će nas upravo glazba odvesti do njih.
Bilo nas je deset dečki iz razreda, koji smo, nakon školskog turnusa, sjedili u dnevnoj sobi i donosili veliku odluku – da postanemo glazbenici. Da bismo to postigli, morali smo učiniti nešto što privlači pažnju cura, a to je bilo postati rock zvijezde. Imali smo frizure, stavove i sve što je izgledalo kao pravi rockerski život, osim jednog – nismo znali svirati!
Ali to nas nije spriječilo. Zamišljali smo sebe kao najveće rock zvijezde na svijetu. Dok smo lupali po jastucima s iglama za štrikanje koje su mame ostavile, svi smo bili uvjereni da je glazba put prema uspjehu s curama.
Svatko od nas je zamišljao sebe kao sljedeću rock zvijezdu, ne znajući da ćemo na glazbenu scenu ostaviti nikakav utjecaj, ali nitko nije mogao predvidjeti koliko će truda biti potrebno da dođemo do tog cilja. Svi smo željeli biti zvijezde, no na kraju samo nas trojica – Nenad, Damir i ja – ostali smo ustrajni na stvarnom putu prema glazbi. Iako naš put nije bio jednostavan, bio je prepun smijeha, zabave, neuspjeha i uspjeha, te najvažnije – snova koji su nas držali zajedno.
I tako su stvari krenule, uz pomoć ljudi koji su nas podržavali. Jedan od njih bio je Ivica Kranjčec, pravi glazbeni entuzijast. On i njegovi bendovski kolege, Jenki, Roš, Brada i Jovanić, nesebično su nam davali svoju opremu za vježbu.
Dok je Pišta Vereš, otac našeg prijatelja, strogo zabranjivao da uđemo u njegovu glazbenu prostoriju, ovi su nas ljudi otvorena srca podržavali na svakom koraku. Takvi ljudi, nažalost, više nisu među nama.
Jenkijev crni Fender bass, Bradina Tama i Jovanićeva Farfisa te Dynocord razglas bili su nam ono što je nedostajalo.
Ivica Kranjčec nije bio samo glazbenik – bio je čovjek ogromnog srca. Zabavljač kakvog danas više ne možeš sresti.
Multiinstrumentalist, najjači na harmonici, oduševljen svojom suprugom Šteficom, ali jednak na gitari, klavijaturama, i mandolini.
Njegove izvedbe Toma Jonesa “Delilah” i Beatlesa “Yesterday” bile su neponovljive – po Vuku, ali nezaboravne.
Njegov sin Žarko bio je na neki način u njegovoj sjeni, ali Ivica je svu svoju ljubav i podršku davao i nama, klincima.
Svi smo ga obožavali.
Nenad i ja smo imali privilegiju svirati s njim, zarađivali smo prave pare, ali moj tata, Tona, nije bio oduševljen time.
Zbog tih problema Ivica je, nakon jedne zabave na kojoj smo svirali, u 5 ujutro došao kod njega, sav mamuran, i rekao: ‘Tonček, ne brini. Pazim na Zorana kao na svog.’ Tom prilikom, Ivica mu je dao 200 maraka, koje ja nisam mogao dobiti u ruke jer bio sam maloljetan.
Moj otac, koji je tada radio u INI i zarađivao 1200 maraka, bio je iznenađen, ali je osjećao da Ivica nije samo glazbeni mentor, već pravi prijatelj koji brine za mene. Taj čin je promijenio sve.
Očito naši glazbeni početci nisu bili ništa glamurozno. Bili smo samo klinci sa snovima, znanjem iz osnovne glazbene škole i ogromnom željom. Na kraju smo stvorili bend, vježbali u garaži Damira Plahutara, nastupali po svadbama i feštama i zarađivali novac. Velimir Vereš, koji nam se pridružio kasnije, unio je poseban zvuk u naš bend i zaokružio našu priču.
Ali što je mene motiviralo da postanem baš basist? Pa jednostavno – basist ima najmanje tehničkih obaveza i najviše čas posla, ali i najviše šansi kod cura. Pjevać i basist – najbolja kombinacija. Bili smo pubertetlije s frizurama i stavom, ali s nultim glazbenim iskustvom. I dok smo svi sanjali da ćemo postati rock zvijezde, ja sam dodatno bio fasciniran jednom visokom, plavokosom ljepoticom koja je bila žena basista Jenkia. Bila je savršena, a ja sam mislio: “Ako basist ima takvu ženu, jasno je što ću ja biti – basist.”
Život me kasnije odveo u druge vode, ali svi moji prijatelji iz tog doba i dalje su tu, osim nekih koji su, nažalost, preminuli.
Ivicu Kranjčeca viđao sam kasnije sve rjeđe, više izdaleka nego u blizini. A onda je stigla vijest – poginuo je u prometnoj nesreći. Naravno, vraćao se sa svirke. Naravno, harmonika je bila u gepeku.
Nenad Borić, danas jedan od najjačih bubnjara u Hrvatskoj, glazbom je doslovno izgradio svoj život. Ivica Kranjčec, koji je vjerovao u nas i našu glazbenu strast, zauvijek će ostati u našim srcima kao mentor i prijatelj. Takvi ljudi više ne postoje, oni koji su vikendom svirali, a tjednima pomagali mladim glazbenicima. Bez njih, ne bismo postali glazbenici.
Damir, Velimir i Nenad bili su ključni članovi benda. Damir je pružao stalnu podršku, Velimir je donio svoj jedinstveni stil, a Nenad je ujedinio sve nas svojim talentom i strašću prema glazbi. Bez njih, naš zvuk ne bi bio potpun, ali svi su zajedno oblikovali našu glazbenu priču.
Iako smo sada otišli različitim putemima, glazba nas nije napustila. Ostale su uspomene, pjesme i trenutci koje smo zajedno stvarali. To je ono što čini našu glazbenu priču nezaboravnom.
A ja, kao basist, ipak sam na kraju ulovio najbolji komad – ona sa zelenim očima, koja me promatrala iz publike oduvijek.
A sve je počelo u sobi, s jastucima i iglama za štrikanje.