Tih 60-ih svirali su se Robić, domaće šlagerice i poneki strani hit – ali uvijek na hrvatskom jeziku. Engleski se tada u bivšoj Jugoslaviji nije pjevao. Ne zato što je bio zakonski zabranjen, nego jer si za njega mogao zaraditi pogled koji sve kaže.
Ako bi se na školskom plesu usudio zasvirati nešto od Beatlesa ili Stonesa na izvornom jeziku, brzo bi ti pristupio neki omladinac s urednom frizurom, tatom s vezama i pozicijom u omladinskom odboru. Omraženi čuvar morala i ljubimac razrednice, želja svake majke da joj bude zet objasnio bi ti da “šaptati tuđe kapitalističke vrijednosti” nije baš primjereno.
Mikrofon tada nije bio mjesto slobode, nego detektor ideoloških poskliznuća.
Pjevalo se na “naškom”, onim krezubim srpsko-hrvatskim, s frazama – ali ne kao danas – “pukni puško” i “sve za dom”. Ako si znao riječi “Satisfaction”, bolje ti je bilo da ih prevedeš u neki lokalni “Zadovoljštinjak” – inače si mogao završiti bez termina za svirku,
znači ne baš zadovoljan.
Dok je svijet gorio u ritmovima rocka, kod nas se glazbeni bunt morao prevoditi i prilagođavati.
Naša omladina nije smjela biti ‘pokvarena’, pa su domaći bendovi iz Čazme, Križa i Ivanića, poput grupe Sjene, pod vodstvom ljudi poput Lege i Ivice Kereša – Tice, svirali ono što je prolazilo. A što je prolazilo? Shadowsi! Glazba bez riječi – taman da se nitko ne uvrijedi. Bez poruka, bez stava, bez teksta – samo gitare koje pjevaju, ali ništa ne govore. Idealno za omladinu: možeš se gibati, a nitko ti ništa ne sugerira. Ako si i poželio nešto reći, morao si šaptati preko reverba. Bio je to savršen balans za tadašnje prilike – malo ritma, malo melodije, puno tišine među redovima, i ples u ritmu neizgovorenog.
Bilo je to prijelazno razdoblje.
Plesnjaci su otvarali vrata nečemu novom, ali još nije bilo mjesta za pravi urlik rock’n’rolla. Sve se odvijalo u šaptu, iza kulisa domova kulture, uz šlagerice, harmonike i pažljivo birane tekstove.
U tom orkestriranom vremenu pristojnosti, moj stari je – ni ne sluteći – napravio prvi potez prema buntu. Te godine, možda baš u petak navečer, dok je Ksenija Urličić s ekrana, kao i obično, na svoj način, frigidno najavljivala TV dnevnik, on je odložio čašu, ugasio cigaretu i – napravio mene.
Dok su vani ljudi gledali prve Superman stripove, pratili transplantaciju srca u Južnoj Africi ili promatrali kako Šveđani prelaze s lijeve strane ceste na desnu, moj otac je izveo vlastiti čin – bez reflektora, ali s posljedicama: stvorio je jednog budućeg (ne) uspješnog glazbenika. Ne iz ideologije, nego iz ljubavi, strasti ili možda zato što je nestalo vinjaka – tko će ga znati.
Godinama kasnije, u nekoj prašnjavoj garaži osamdesetih, s gitarom u rukama i bocom gemišta pri ruci, sve se to nekako presložilo – i postalo materijal za pjesme, za svirke, za priče. A evo, na kraju i za ovaj tekst.
Dvije žice, tavan i podrum – početak bunta
Znači godina je 1967. – dok svijet pleše na „Sgt. Pepper’s“, sluša „The Doors“ i tone u Hendrixovu psihodeliju, Ivanić-Grad bruji drugačijim ritmom: siromašnim, ali upornim.
Milan Janeš – Jenki, tada učenik trećeg razreda gimnazije, s prijateljima Tomicom Milevčićem, Darkom Maroševićem – Rošom i Tomicom Ercegom osniva svoj prvi bend – Klaksoni. Instrumenti su improvizirani, znanje ograničeno, ali volja ogromna.
Jenki je imao akustičnu gitaru koju je kao klinac unakazio kuhinjskom žlicom, sve dok na njoj nisu ostale samo dvije najdeblje žice. Tako je, posve slučajno, postao basist. “Imaš dvije žice? E, ti si onda bas!” – bila je logika benda.
50 godina kasnije, pokojni basist grupe Morphine, Mark Sandman, kad su ga za dokumentarac pitali zašto svira samo na dvije žice, samo je slegnuo ramenima i rekao: “Dosad sam svirao na jednoj – sad napokon napredujem.”
Tako to ide: nekome fali oprema, drugome znanje, trećem prostor – ali kad imaš žice i želju, imaš bend.
Probe su se odvijale kod Jenkija doma – prvo na tavanu, pod ljetnom žegom. Iako se znoj slijevao niz leđa, nitko nije kukao. Tavan je bio njihov svemir. Kad je postalo nepodnošljivo, preselili su se u podrum. Hladnije, mračnije, intimnije – i, po riječima djevojaka koje su dolazile slušati, “ugodnije”.
Tamo, između mirisa zemlje i dasaka, nastao je prvi pravi “studio”. Zidovi su bili oblijepljeni slikama iz “Džuboksa”. Nije se znalo puno o teoriji glazbe, ali se znalo – svirati se mora.
Juraj Benić i kolijevka rocka
Dok su tadašnji ‘drugovi’ sjedili na funkcijama koje nisu služile nikome – a najmanje mladima – danima su crtali besmislene planove za OUR-e i SOUR-e, više brinući o svom imidžu nego o stvarnosti. U smeđim košuljama, trapez-hlačama i lakiranim cipelama s petom, hodali su uspravno, trbuha uvučenih pred drugaricama-tajnicama, kao da im ego pokreće svemir.
Frizure su bile još jedan teatar: zalizana kosa s razdjeljkom ili debeli zalisci – ‘pokunporti’ – zalijepljeni uz lice, kao poklopci stvarnosti. Sve je bilo naštimano, ali ništa nije sviralo.
A dolje, u podrumima i garažama, rađalo se ono pravo – rock’n’roll. Bunt, sloboda, glas mladih koji nisu trebali funkcije. Samo gitare, pojačala i sirova potreba da se kaže: može i drukčije.
Juraj Benić, tadašnji direktor Centra za kulturu, nije pitao tko ti je otac ni čiji si. Pitao je samo: “Što vam treba?” I dao im sve – pojačala Hohner 30W i 41W, mikrofone, Amati bubnjeve, pa čak i Vox orgulje.
Prema pričama ljudi koji su ga poznavali, Juraj je bio čovjek vrlo ugodan, stasit, duhovit i dobar te ispred svog vremena. Uvijek obučen ležerno i spreman na razgovor o bilo čemu pa čak i o Rock and Roll-u. Zato ga se ne pamti samo kao druga direktora, nego kao iskru u tami – čovjeka koji je znao da rock ne traži dozvolu, nego utičnicu.
Klaxoni, If, Krik i eksplozija garaže
Jenki i ekipa uređuju podrum. Bend dobiva ime – Klaxoni. Subotnje večeri postaju njihova pozornica. Plesnjaci u Ivaniću, Križu i Čazmi počinju vibrirati – rock izlazi iz tame.
Prostor za najžešće svirke bio je tada mala dvorana Doma kulture u Ivanić-Gradu – mjesto gdje se događalo sve ono što je mladima nedostajalo. Glazba, znoj, ples i osjećaj slobode stali su u nekoliko kvadrata koji su vikendom postajali epicentar lokalne energije.
Jenki se tih vremena prisjeća s osmijehom: „U dvorani je uvijek bilo puno Janeša.“ – misleći pritom na cijelu svoju obitelj. Tata je prodavao ulaznice, sestra je plesala, buduća supruga Martina gledala ga je iz publike, a red su održavali legendarni Jana i ekipa.
Naravno, kao i svaka prava Rock scena, i ova je imala svoje ‘zabranjene supstance’. Ne one urbane, skupe i opasne – već domaće, iskrene i jednako nepredvidive. Gemišti. Točnije, njihovi omjeri. Ovisno o vrsti svirke, kemija u čaši se mijenjala: za hard rock išao je gemišt 80:20 u korist vina, za laganije svirke i publiku koja se još držala mamine večere – skromnijih 50:50. Službeno nije bilo droge – ali ako je i bilo, zvala se Rizling.
No, kako to biva, ambicije se razilaze. Pjevač sanja Las Vegas, Jenki sanja Zeppelin. Klaxoni pucaju. Nakon kratkotrajne epizode i grupe IF nastaje nova grupa – Krik. Ime je bilo proročansko. Nije to više bio ples, to je bio urlik generacije.
Krik, kombiniranim repertoarom autorskih pjesama i hitovima najvećih svjetskih rock sastava, nastupa po cijeloj Hrvatskoj – Križ, Novoselac, Bjelovar, Špišić Bukovica, Đurđevac… I na svakom koncertu, u prvom redu – Maja, Meri, Vlasta, Snježana, Biba, Nada i Sanja. Bile su dio benda, iako nisu svirale. Znale su tekstove, razvlačile kablove, čuvale prostor, čuvale priču.
Krik traje do 1975., kada Jenki odlazi u vojsku. Još se jednom okupljaju 1978. na Lonji, i potom tek simbolično 2015. na Bučijadi. Ali ispod bine, netko novi već čeka.
Nova generacija i buduća priča
Jedan od klinaca koji je gledao Krik sa sjajem u očima bio je tihi lik s Geigerovim brojačem u ruci – Zvonimir Geiger. Njegova priča tek dolazi.
Jer sve je počelo s dvije žice, bez note, bez pojačala – ali s vjerom. Rock u Ivaniću nije nastao iz sistema, nego unatoč njemu. Nije bio karijera, bio je otpor. Tih, žičan, tvrdoglav. I zato se još uvijek čuje – negdje među zidovima.
//Nastavlja se//
Zoran Ožetski
