Bili smo klinci, negdje između djetinjstva i stvarnosti, a činilo nam se da imamo sve. Jer smo imali jedni druge. Nismo znali da će nas to cijeli život držati na okupu – makar samo u sjećanju.
U isto to vrijeme, dok su tulumi u starom gradu punili naše noći smijehom, glazbom i alkoholom, paralelno se razvijala i ona druga, ozbiljnija strana naše mladosti – ona u kojoj smo pokušavali ostaviti trag kao pravi bend.
U tom razdoblju, naša glazbena postava – Nenad Borić na bubnjevima, Damir Plahutar na orguljama, Velimir Vereš na gitari i ja na bas-gitari – bila je gotovo jedini ozbiljni bend među mlađom rock generacijom u Ivaniću. Redovito smo vježbali, svirali po školskim zabavama, lokalnim feštama, pa i ponekim seoskim svirkama izvan Ivanića. Sve je to bilo lijepo, ali u nama je tinjalo nezadovoljstvo. Osjećali smo da nas to ne ispunjava. Tražili smo više – glazbeno i osobno.
Dok smo mi još držali skupa, druga ekipa – Damir Lilić, Dražen Buntić, Renato Barilić – nekako se već bila rasula. Netko je otišao na faks, netko se lagano udaljio, netko više nije imao ni volje ni uvjeta. Mi smo ostali – i gurali dalje.
Jedan od upečatljivijih trenutaka iz tog vremena bila je svirka u holu Srednje škole Ivanić-Grad, negdje oko 1983. ili 1984. godine. To je bila ozbiljna školska zabava – i u jednom trenutku na pozornicu nam se pridružio Sandi Cenov, tada klinac kao i mi, ali već tada s jasnom željom da bude pjevačka zvijezda. Tko bi rekao da će mu se to kasnije i ostvariti?
Taj nemir, to nezadovoljstvo, poklopilo se s prirodnim krajem našeg benda. Nismo se raspali naglo, nego se jednostavno istrošila forma. Teta Plahutar je spržila posljednju porciju pomfrita, a tata Plahutar je konačno odahnuo, a svatko od nas je tražio nešto drugo, dublje, jače.
Izašli smo iz njihove garaže i nikad više nismo zasvirali zajedno u istom bendu.
I baš u to vrijeme, Zvonimir Geiger – za nas Gašo – vratio se iz vojske. To je bio prijelomni trenutak.
Geiger je već imao svoj glazbeni identitet, iskustvo i jasan smjer. Nenad i ja imali smo uigranost, snagu i motivaciju. I tada je počela nova suradnja – iz koje je rođen bend “Sabah”.
Bio je to nastavak naše priče, ali s novim liderom, novim idejama i novom energijom. “Sabah” nije bio samo još jedan bend – to je bio pokušaj da se konačno probijemo iz lokalnih okvira.
Za mene , to je bio i prvi pravi susret s Gašom. Iako je Nenad već ranije svirao s njim na onom oproštajnom koncertu Geigerovog brojača u Gumici, meni je to bilo prvo upoznavanje. Bio sam srednjoškolac, mladi basist s puno svirki u nogama, a prema Geigeru sam osjećao posebno strahopoštovanje. On je bio legenda – i sada sam bio s njim u istom bendu.
Važno je reći da je “Sabah” najprije pokušao zaživjeti u jednoj drugoj postavi – s Milanom Janešom Jenkijem, seniorom iz grupe Krik, i Mladenom Hrvojećem Bradom. Bio je to svojevrsni eksperimentalni početak, možda više pokušaj da se iskoriste postojeće veze i iskustvo starije generacije. No, ta faza je bila kratka i, kako se pokazalo, prijelazna. Prava jezgra benda i prepoznatljivi identitet Sabaha počeli su se stvarati tek kad smo se priključili Nenad i ja – s novom energijom, mladenačkim žarom i potpuno drukčijom dinamikom.
U to vrijeme u rudarsku školu u Ivaniću dolazi Žarko Kunštek, klavijaturist iz Slavonije. Ja sam ga predložio za bend. Kao čovjek bio je skroman, odličan glazbenik i imao je Roland Juno-60 – ozbiljan instrument za ono doba.
Žarko je bio širokog slavonskog srca, čovjek posebnog karaktera – veseo, topao, s prirodnim šarmom koji je momentalno osvojio sve nas. U bend se uklopio kao da je s nama bio od početka. S njim smo dobili ne samo novi zvuk, nego i novu lakoću – glazbenu i ljudsku.
Umjesto da vikendom ode kući, Žarko bi često ostajao s nama – i svirali bismo do dugo u noć, družili se, sanjali. Te probe često bi završavale i vikend-svirkama na Ivanićanki ili po nekim lokalnim kafićima. Bili smo klinci – ali živjeli smo kao da sutra ne postoji.
Najposebnije svirke događale su se u učeničkom domu u Ivaniću – i to, neobično, baš četvrtkom.
U sred tjedna, dok je grad spavao svojim školskim i radnim ritmom, dom bi gorio od života. Hodnici su se punili još prije svirke, stotine mladih tiskale su se u maloj dvorani – ponekad i više od 400 ljudi.
Bio je to nevjerojatan prizor. Publika je pjevala, skakala, vikala. Bilo je to naše mjesto, naš trenutak – sirov, iskren i nezaboravan.
Tko je bio – zna. Tko nije – teško će povjerovati da se tako nešto uopće moglo dogoditi. Ali dogodilo se. I ostalo zauvijek u nama.
Zašto četvrtkom?
Zato što su u domu živjeli učenici iz cijele Hrvatske – rudarske škole, tehničari, električari – i tada bi svi ostali u domu. A naše cure iz Ivanića znale su da će tamo biti lijepi i “novi dečki” – pa su dolazile.
Svirali smo sve hitove tadašnje YU scene – od Bijelog dugmeta, čiji nas je album “Padaju zvijezde” doslovno opsjeo, do Regate i pjesme “Andreja”. Znali smo odsvirati i Whitesnake, ZZ Top, čak i “Back in the U.S.S.R.” u našoj heavy verziji. Žarkov sintesajzer proširio nam je vidike – i zvuk.
Osim “braće” s kojima sam dane i večeri provodio u garaži na probama – s bendom koji mi je bio glazbena obitelj – postojala je i ona druga strana mog svijeta.
Moj krug prijatelja iz razreda bio mi je kao druga obitelj. Dok sam s bendom stvarao glazbu, svirao na probama i sanjao pozornice, s njima sam živio onaj svakodnevni, mladenački, sirov i stvaran život.
Zanimljivo je da se, osim na probama i svirkama, nikad zapravo nisam družio s dečkima iz benda – dok sam s ovima iz razreda dijelio svaki dan. To nisu bili glazbenici, nisu držali instrumente u rukama, ali su imali jednaku strast za život. I s njima sam, možda još žešće, proživljavao sve što mladost nosi: prve cigarete, prve ljubavi, prva razočaranja i beskrajne razgovore o svijetu koji tek treba doći.
U našem društvu bile su i cure koje su ponavljale razred ili dva. Ne zato što nisu imale glave, već zato što ih škola jednostavno nije zanimala. Neke su već tada znale više o životu, o seksu, o nama, o stvarima koje se ne uče iz udžbenika. Bile su stvarne, direktne, pametne na svoj način. I mi smo to osjećali i koristili. Bile su uz nas – i s nama – u svakom trenutku, bez zadrške, bez uloga.
Nikad neću zaboraviti ta naša okupljanja uz album Lipe cvatu (1984.), koji smo slušali na staroj i škripavoj Tosci, dok smo, zavaljeni na poderane fotelje i stare madrace, s lagano psihodeličnim pogledom na svijet, filozofirali do kasno u noć – uvijek u jednoj posebnoj kući: staroj kući Ivice Kranjčeca u Starom gradu.
Tamo smo ulazili kroz vrata, a neki su izlazili kroz prozore. Tamo se miješalo vino, žestica i pivo, pušile prve cigarete, raspravljalo o glazbi, životu, curama, smislu svega. Bilo je smijeha i šutnji, zagrljaja i rasprava, stihova napisanih kredom na zidu.
Izvana neugledna, ožbukana blatom koje se na mjestima već počelo trusiti, ali nama je bila palača. Unutra su nas dočekivali drveni podovi koji su škripali pri svakom koraku, prekriveni starim, prašnjavim tepisima što su pamtili bolje dane. Na kat su vodile strme, istrošene drvene stepenice, koje su kao da su šaptale o svakom koraku koji se penjao prema sobama – sobama koje su postajale svetišta naših prvih bliskosti.
Zvali smo je jednostavno – naša “Vila”.
Danas na tom mjestu stoji neka ružna zgradurina – ali mi znamo što je tamo nekad bilo. I što je to značilo.
Dok smo mi gradili svoje male svjetove i snove, naši roditelji živjeli su svoje tihe živote u pozadini.
Moj tata je tada radio u INI – bio je to dobar posao, stabilan i cijenjen. Mama je radila u Narodnom sveučilištu, okružena knjigama, učenicima i kulturnim programima.
Bili su u četrdesetima, s vlastitim obavezama, brigama i malim životnim užicima koje tada nismo razumjeli – a zapravo su bili u najboljim godinama, iako nam se u to vrijeme činilo da su već stari. Danas to gledam drukčije i s poštovanjem.
I dok smo mi sanjali rock, oni su slušali pop, zabavne melodije, talijanski San Remo. Tata je volio Toma Jonesa i Vice Vukova, a mami su svirali Gabi Novak, Ljupka i Novi Fosili…
Dok smo mi tulumarili u Kranjčecovoj kući, oni su negdje u tišini pili vino, slušali ploče, prisjećali se svojih mladenačkih dana – i kad nas nije bilo doma, možda su ponovno otkrivali i svoju intimnost. Onako tiho, nenametljivo, s nježnošću onih koji su prošli mnogo toga, ali se još uvijek znaju pogledati, dotaknuti rukom bez riječi i osjetiti da nisu zaboravili voljeti.
A vani? Vani je svijet gorio.
Na televiziji su se smjenjivale slike iz razorenog Bejruta, gdje je bjesnio libanonski građanski rat. Reagan i Černjenko igrali su se prijetnjama nuklearnog rata. U Etiopiji su djeca umirala od gladi, inflacija je gutala ušteđevine, a Jugoslavija je šaptom padala – ali svi su se pravili da je sve u redu. Tada nas je dijelilo još samo nekoliko godina od krvavog rata – ali mi to nismo znali. I nismo ni slutili.
Na kazetama su se vrtjeli “Jump” od Van Halena, “Owner of a Lonely Heart” od Yes, “Radio Ga Ga” od Queena. Bowie, Bono, Sting, Tifa – oni su nama bili predsjednici. Nismo imali pojma o politici, ali znali smo napamet stihove Dugmeta i ostalih.
I dok je “Sabah” čekao svoju novu eru, a postava se lagano mijenjala, u sjeni su se već pojavljivali neki novi ljudi. Donosili su sa sobom nove rifove, nove ideje i potpuno drukčiju energiju. A negdje izvan Ivanića, pogotovo u Graberju, već se stvarala kompaktna grupa glazbenika koja će uskoro zakoračiti na našu scenu – s drugačijim pogledom na glazbu, produkciju i nastup. Sve je to – gotovo neprimjetno – vodilo prema novom poglavlju naše glazbene priče, onom koje će tek zatreperiti u prvim tonovima budućih bendova.
//nastavlja se//
Zoran Ožetski
