Ovdje ne bilježimo životopis. Ne donosimo pregled važnih postignuća.
Ovdje slušamo ton. Prisjećanje. Govor koji nije pripreman za snimanje, ali je ostao zabilježen. Ne da bi objašnjavao, nego da bi trajao.
Razgovor s dr. med. Draženom Krnjevićem snimljen je 2014. godine, u razdoblju kada mu zdravlje više nije služilo s lakoćom kao nekad. Govor je mjestimice tih, misli se znaju vraćati, rečenice zastaju. No upravo u toj nesavršenosti leži njegova vrijednost. To nije intervju u uobičajenom smislu — to je trag prisutnosti. Glas koji ostaje.
Rođen 1929. godine, dr. Krnjević u snimci govori o djetinjstvu, školovanju i vremenu u kojem je odrastao. Govori jednostavno, bez potrebe da išta uljepša. Prisjeća se Ivanića kakav je bio — bez vode, bez kanalizacije. Voda se nosila u kantama, iz udaljenijih dijelova grada. Park je postojao, ali bez trave. Ipak, imao je čuvara. Ta slika ostaje u glasu: ne kao kritika, nego kao sjećanje.
Govori o školi, o gimnaziji, o učenju. O tome kako se išlo dalje, kako su se stvari rješavale kako se moglo. U njegovu govoru nema isticanja, nema potrebe da se objasni važnost onoga što je postigao. Sve se izgovara u istom tonu — kao dio života, ne kao njegova definicija.
U jednom dijelu razgovora spominje svog strica Jurja Krnjevića. Ne kao povijesnu figuru, nego kao dio obiteljske priče. Govori o Stjepanu Radiću, o atentatu, o tome da je stric bio ondje kada je Radić ranjen. To su priče koje se prenose u obitelji, koje se pamte jer su ispričane, ne zato što su zapisane.
Razgovor nema jasan smjer. Vraća se, ponavlja, kruži. Govori o ljudima, o obrtima, o svakodnevici. O šusterima, šajderima, o radu i snalaženju. O životu koji nije bio lagan, ali je bio živ.
Slušajući snimku, jasno je da se ne sluša samo sadržaj, nego i način govora. Pauze, zastajkivanja, tišina između rečenica — sve je dio tog glasa. Glasa koji ne želi ostaviti poruku, nego ostaje ono što jest.
Ovaj razgovor, snimljen dvije godine prije kraja njegova života, ostaje kao jedan od rijetkih trenutaka u kojima ga možemo još jednom čuti. Ne kako govori o sebi, nego kako se prisjeća života.
Zato ovaj tekst ne zaključuje. Samo ostaje.
Kao podsjetnik na prisutnost.
Kao riječi koje su izgovorene — i koje i dalje traju.
U nastavku možete poslušati originalni audio zapis razgovora s Draženom Krnjevićem.
Tekst: Zoran Ožetski
Podijelite priču !
Povezane objave
