Ovu priču objavljujemo kao drugu u serijalu „Glasovi Ivanića“, dokumentarnom projektu portala Volim Ivanić posvećenom ljudima koji su ostavili trajan trag u životu grada i zajednice.
Stanko Petrović bio je jedan od onih ljudi koje je teško svesti na jednu profesiju ili jednu riječ. Po struci veterinar, po životnom putu glazbenik, pjevač, pisac, kipar i neumorni zaljubljenik u umjetnost, ostavio je prepoznatljiv trag u kulturnom i društvenom životu Ivanić-Grada i šire zajednice.
U trenutku snimanja razgovora bio je umirovljenik koji je vrijeme dijelio između Ivanić-Grada, male kuće i brojnih interesa koji ga nikada nisu napustili. Njegov život bio je primjer rijetke i prirodne povezanosti znanosti i umjetnosti, razuma i duha.
Za Stanka Petrovića spoj veterine i glazbe nije bio neobičan. Smatrao je da se bavljenje prirodnim znanostima odnosi prije svega na tijelo, dok se duh mora hraniti glazbom i drugim oblicima umjetnosti. Glazba je za njega bila nužan balans – prostor u kojem se nadopunjuje ono što svakodnevni posao ne može pružiti.
Glazba u njegovoj obitelji nije bila hobi, nego nasljeđe. Dolazila je kroz generacije, kao svojevrsna obiteljska linija. Bio je dvanaesto dijete u obitelji u kojoj su gotovo svi završili glazbenu školu, a neki i profesionalno vezali život uz glazbu. Instrumenti su se prenosili kao obiteljske relikvije, a jedan od njih imao je povijest dugu više od dva stoljeća.
Njegov glazbeni put započeo je sviranjem, a zatim se postupno usmjerio prema pjevanju. Smatrao je da glas zahtijeva vrijeme, strpljenje i zrelost te da postoji velika razlika između pjevanja i ozbiljnog vokalnog rada. Godinama je gradio glas koncertnog pjevača, osobito kroz solopjesmu i crkveni prostor, gdje akustika omogućuje puninu izraza.
Posebno je naglašavao važnost zborskog pjevanja i kolektivnog muziciranja. Tijekom godina pjevao je u brojnim ansamblima – od solističkog ansambla Radio Zagreba do zbora Ivan Goran Kovačić, gdje je djelovao i kao solist i kao umjetnički savjetnik. Sudjelovao je u odabiru programa i oblikovanju repertoara, surađujući s istaknutim glazbenicima i dirigentima hrvatske glazbene scene.
Osim glazbe, bavio se pisanjem poezije i proze, još od gimnazijskih dana kada je uređivao školske novine. Pisanje mu je ostalo osobni prostor odmora i razmišljanja, a u trenutku razgovora pripremao je svoju treću knjigu – zbirku pripovijedaka.
Likovna umjetnost bila je još jedno područje njegova interesa. Više od slikanja privlačilo ga je kiparstvo, osobito rad s drvom i željezom. Hrast i metal smatrani su savršenom kombinacijom, a njegove su skulpture bile i izlagane, iako nikada nije tražio pozornost niti javno priznanje.
U javnosti je bio poznat kao vedra i duhovita osoba, čovjek sklon anegdotama i situacijama koje su same po sebi postajale priče. Njegov život često je uključivao istodobno obavljanje veterinarskih terenskih poslova i glazbenih nastupa, što je davalo poseban ritam svakodnevici koju je živio.
Razgovor sa Stankom Petrovićem otkriva čovjeka koji nije razdvajao profesije, nego ih je spajao u jednu cjelinu. Život u kojem su znanost, umjetnost, rad i humor postojali istodobno, kao dio iste potrebe za stvaranjem i davanjem.
Razgovor sa Stankom Petrovićem snimljen je 2014. godine u sklopu video produkcije portala Volim Ivanić. Voditelj emisije bio je Siniša Vuger.U nastavku možete poslušati originalni audio zapis razgovora iz arhive portala.
Zoran Ožetski
