Kad govorimo o glasovima Ivanića, ne mislimo na zvukove. Mislimo na ljude. Na one čija je prisutnost ostala u gradu i nakon što su fizički otišli.
Jedan od njih bio je Josip Ćorić.
U Ivanić-Grad došao je krajem sedamdesetih godina, nakon službe u Sesvetama, gdje je kao kapelan vodio gradnju crkve u naselju Novo Brestje. U Ivanić je stigao u osjetljivom trenutku, nakon smrti župnika Pavla Pašićeka i dužeg razdoblja u kojem župa nije imala potrebnu pastoralnu dinamiku. Situacija je tražila mirnu, ali snažnu prisutnost – nekoga tko će znati slušati, graditi povjerenje i ponovno uspostaviti ritam zajedništva. I upravo takav je bio Josip Ćorić.
Župu sv. Petra apostola preuzeo je 1978. godine i ostao u njoj sve do umirovljenja 2017. Gotovo četrdeset godina bio je oslonac grada – tiha konstanta koja nije tražila pažnju, ali je bila neizostavna. Bio je više od svećenika: bio je domaći čovjek, onaj koji ne dolazi s namjerom da ostavi trag, ali ga ostavi upravo zbog načina na koji je među ljudima.
Njegov dolazak nije bio nagao, a promjene koje su slijedile nisu bile nametnute. One su dolazile iznutra – iz odnosa koji se stvaraju i povjerenja koje se gradi polako. U takvom se okruženju ne ostaje stranac – postaješ dio mjesta, dio njegove svakodnevice, njegove tišine i njegove radosti.
Ćorić je znao da je pripadnost više od prisutnosti. S vremenom je postao neraskidivo povezan s gradom i njegovim ljudima. Nije se osjećao kao netko tko je došao izvana, već kao dio zajednice, kao netko tko je – kako je često govorio – u Ivaniću ostavio najkreativniji dio svog života.
Kreativnost o kojoj je govorio nije se ogledala u velikim projektima, nego u svakodnevnim susretima, u razgovorima bez žurbe, u spremnosti da se sluša. U godinama koje je proveo u Ivaniću, gradio je više nego crkvene zidove – gradio je odnose, prostor povjerenja i prihvaćanja. I nije gradio za sebe, nego za druge.
U temelju njegova djelovanja bila je radost života. O njoj je govorio jednostavno, s toplinom i razumijevanjem, i u njoj je nalazio snagu za suočavanje sa životnim težinama. Radost za njega nije bila suprotnost ozbiljnosti, već njezin temelj – tiha, postojana, utkana u male stvari koje čine dan smislenim.
Bio je svećenik koji je istovremeno bio i čovjek blizak svima. Pomagao je ljudima ne samo u duhovnom smislu, već i u onom svakodnevnom, fizičkom, pa i psihološkom – kako god je tko trebao. Upravo ta širina prisutnosti ono je što su mnogi posebno cijenili kod njega. Nije bio čovjek velikih riječi, ali njegova prisutnost govorila je mnogo.
Grad i ljudi to su prepoznali. Nisu mu uzvratili samo zahvalnošću, nego i dubokim poštovanjem i ljubavlju. Za svoj predani rad i neizbrisiv trag u životu zajednice, Josip Ćorić dobio je Nagradu za životno djelo Grada Ivanić-Grada – priznanje koje je više od službene geste; to je znak dugogodišnje bliskosti i uzajamnog povjerenja.
Ovaj tekst dio je serijala Glasovi Ivanića – zapisa o ljudima čiji su “glasovi” oblikovali grad tiho, svakodnevno i predano.
Kad se danas prisjećamo Josipa Ćorića, ne prisjećamo se samo godina njegove službe. Prisjećamo se čovjeka koji je znao biti tu. Koji nije bio glas koji se nameće, nego prisutnost koja ostaje. Koji je znao slušati. I koji je znao govoriti o radosti – jednostavno, ljudski, i s vjerom da blizina među ljudima ima snagu mijenjati svijet.
Zoran Ožetski
