U serijalu Glasovi Ivanića tekst i tonski zapis idu zajedno. Tekst daje okvir, a glas nosi priču. U ovom zapisu slušamo Berislava Kezelea, čovjeka koji je desetljećima bio jedan od ključnih nositelja i pokretača glazbenog života Ivanić-Grada.
Razgovor je snimljen 2014. godine, a vodio ga je Siniša Vuger. Kezele govori mirno, bez velikih riječi, gotovo kroničarski, o životu koji je u najvećoj mjeri bio – glazba. Ne kao pozivnica za pozornicu, nego kao svakodnevni posao, odgovornost i trajanje.
Glazba je u njegov život ušla vrlo rano. Već kao sedmogodišnjak počeo je učiti klavir i, kako sam kaže, od tada je u stalnom kontaktu s glazbom. Kao dirigent, aranžer, nastavnik u glazbenoj školi, orguljaš u crkvi, voditelj crkvenog zbora i komornog zbora Posavca. Taj komorni sastav posljednja je, najmanja sekcija nekada velikog KUD-a koji je u svojim najboljim godinama imao zbor od osamdeset pjevača i orkestar od trideset glazbenika.
Prije glazbene škole bio je nastavnik glazbenog odgoja u osnovnoj školi gotovo deset godina. Nakon osnivanja glazbene škole prelazi u Narodno sveučilište, gdje će kasnije obnašati i dužnost ravnatelja. Njegov profesionalni put nikada nije bio odvojen od grada – glazba se živjela ondje gdje se i svakodnevno radilo.
U razgovoru se prisjeća vremena kada su ivanićki glazbenici nastupali po Bjelovaru, Daruvaru, Novskoj i drugim gradovima. Gradovima koji danas imaju ono što je Ivanić imao prije četrdeset godina. Ivanić tada nije bio velik – gradić od pruge do mosta na Lonji, s oko tisuću i pol stanovnika – ali je bio iznimno živ. Toliko živ da su ih često nazivali „oni iz onog malog Ivanića“.
Pod Kezeleovim vodstvom zborovi su nastupali na čak sedam republičkih smotri pjevačkih zborova. Kvalifikacije su bile stroge, konkurencija jaka, a Ivanić je prolazio. Bez buke, ali s kontinuitetom.
U tim sjećanjima nema samohvale. Ima tek mirna svijest o tome da se radilo ozbiljno, predano i s uvjerenjem da glazba nije luksuz, nego potreba zajednice. Da je kultura nešto što se gradi dugoročno i svakodnevno, bez obzira na veličinu grada.
Trg kao znak sjećanja
Godine 2024. u središtu Ivanić-Grada mali trg dobio je ime Trg Berislava Kezelea. To imenovanje nije bila formalnost, nego priznanje životu i radu koji su ostavili jasan i trajan trag. I znak da se grad zna zaustaviti, okrenuti unatrag i imenovati ono što ga je gradilo.
Za ovaj serijal to ima posebnu težinu. Glasovi Ivanića nastali su iz privilegije da smo mogli razgovarati s ljudima koji su svojim znanjem, radom i energijom oblikovali grad – često tiho, bez potrebe za isticanjem. Kezele je jedan od njih, ali ne i jedini.
Ovim tekstom završava serijal Glasovi Ivanića. Ali ono o čemu govori – ne bi trebalo završiti ovdje.
Ivanić ima ulice, mostove, šetnice i javne prostore koji mogu nositi imena ljudi kojih smo se prisjetili u ovom serijalu, ali i mnogih drugih. Ljudi iz kulture, glazbe, sporta, obrazovanja. Ljudi koji su grad činili boljim mjestom, često bez očekivanja da će to ikada biti zapisano.
Imenovati prostor po čovjeku nije samo čin sjećanja. To je poruka budućima – tko smo bili, koga smo cijenili i zašto.
Tekst ostaje. Glas ostaje.A grad, ako želi, može nastaviti pričati tu priču dalje.
Tekst: Zoran Ožetski
U nastavku možete poslušati originalni audio zapis razgovora s Berislavom Kezeleom.
Podijelite priču !
Povezane objave
