Sjedim na balkonu i slušam nedjeljnu molitvu. Župnikov glas s crkve u Kloštru dopire preko krošnji. Ne razabirem riječi, ali nadam se da je u svoju molitvu uključio i naš planet. Jer ako za ikoga treba moliti – onda je to Zemlja.
U svijetu u kojem sve češće biramo sukob umjesto suživota, nameće se pitanje: treba li čovječanstvo možda novu planetu? Negdje daleko – bez krive povijesti, bez nesretnih granica, bez religija koje se ne podnose i bez prirodnih resursa koje bismo mogli isisati do posljednje kapi.
Zamislimo to: nova planeta. Bez mora – da se ne svađamo oko ribolova. Bez rijeka – da ne gradimo brane. Bez drveća – da ne moramo raspravljati treba li ga sjeći. Bez životinja – da ih ne moramo štititi. I bez ljudi – osim, naravno, onih “velikih” koji danas odlučuju o svemu. Oni s prstom na crvenom gumbu, s pristupom zalihama pšenice, nafti, nebu i informacijama.
Ti isti – neki iz “razvijenih” zemalja koje su bogatstvo izgradile na tuđoj krvi, drugi iz autoritarnih režima, treći s maskama napretka, četvrti s algoritmima koji prodaju iluzije – već dugo se ponašaju kao da je Zemlja njihova. Trofej. Resurs. Potrošna roba. A već znamo kako to završava.
I nije to nikakva novost. Povijest nam je puna onih koji su mislili da će trajati vječno. Egipatski faraoni. Aleksandar Veliki. Drevni Grci. Rimsko Carstvo. Osmansko Carstvo. Napoleon. Svaki od njih gradio je moć i ostavio za sobom ruševine. Danas su fusnote u udžbenicima. Prolazni. A Zemlja? Ona je ostala.
Pa ako već tražimo novu planetu, možda bi to trebao biti svijet u kojem sve države imaju isti oblik. Isti broj stabala. Jednaku vodu. Nema povijesti. Nema granica. Nema ideologija. Čista tabla.
Ali gdje je ta planeta? Jer ova – naša dobra stara Zemlja – jedina je koju imamo. I jedino čudo veće od njezina postojanja jest činjenica da je uporno sami uništavamo.
Zamislite to: plavi planet prepun kitova koji pjevaju, ptica koje putuju preko oceana, koraljnih grebena koji svijetle u tami, vjetrova što donose miris kiše. Gdje to još postoji? Mars? Mjesec? Umjetna stanica u orbiti?
Možda bi svjetskim moćnicima – onima s vojnim paradama, strateškim planovima i mutnim pogledima – trebalo uvesti obaveznu terapiju dokumentaraca Davida Attenborougha. Sat dnevno. Jutarnji briefing zamijeniti slikama riba koje lete i ptica koje pamte rute bez kompasa. Možda bi tada shvatili ono što mi obični ljudi znamo: da je ovo čudo vrijedno ljubavi.
Jer Zemlja nije kriva. Nisu krivi kontinent, stijena ni rijeka. Kriv je čovjek koji zaboravlja da je gost, a ponaša se kao vlasnik.
I usput zaboravljamo još nešto važno: da se Zemlja zna obraniti. Zna se očistiti. Zna ponovno disati. Dinosauri su vladali stotinama milijuna godina – pa ih više nema. A mi, ljudi, tek smo posljednjih nekoliko minuta na njezinu satu. Tko smo mi da joj sudimo?
Zato treba reći jasno: možda nije rješenje pronaći novu planetu. Možda je rješenje naučiti voljeti ovu.
Dok razaramo – priroda i dalje raste. Dok gradimo granice – ptice lete preko njih. Dok marširamo – šume šapću, rijeke teku, svitanja se rađaju.
I to bi trebao biti početak. Ne velik korak za čovječanstvo – nego mali, tihi, ponizni korak natrag prema onome što je važno.
Naša Zemlja. Jedina koju imamo. I jedina koju trebamo.
Zoran Ožetski
