Svako ljeto na Jadranu ima svoje male rituale. Miris borova u zraku. Zvuk valova koji udara o rivu. Negdje se peče riba, odnekud se čuje pjesma, a netko upravo izlazi iz mora s ručnikom oko struka. I naravno – sladoled. Kuglica u ruci, osmijeh na licu. A onda — cjenik.
Baš sam nedavno na svom omiljenom radiju čuo raspravu o cijeni sladoleda. Spominjalo se da bi ove sezone kuglica mogla stajati i preko 4 eura. Prošlog ljeta, u kontinentalnoj Hrvatskoj najčešće se kretala između 1,50 i 2,50 eura, dok je na obali i u turističkim mjestima uglavnom bila između 2,50 i 3,50 eura.
Ne pišem ovo jer nemam za kuglicu sladoleda. Pišem jer se pitam – kada smo pristali da toliko platimo nešto što traje dvije minute i nestane? I zašto više nitko ni ne trepne?
Sladoled kao luksuzna ideja
Znam kako se proizvodi. Gotova baza, malo mlijeka, šećera, pokoja aroma, pa sve to u stroj koji miješa i hladi. I zrak – puno zraka. Pa kuglica. U kornetu. S dekoracijom. Na suncu. Realno, to košta između 15 i 30 centi u sirovini. S najmom prostora, radom, PDV-om… možda 80. A cijena – često četiri, pet puta veća. Za sada, u većini mjesta kuglica stoji 2 do 3 eura. Ali sve češće se šuška da bi ove sezone mogla skočiti i preko 4.I mi to platimo bez treptaja.
Usporedba s kavom
Ne mogu da ne usporedim sladoled s kavom. Sjediš, dobiješ uslugu, aparat bruji, konobar dolazi, sjediš pod suncobranom pročitaš novine… i sve to za 2 eura. I još možeš sjediti pola sata.
Kod sladoleda? Uzeo si, stao sa strane, dijete ga već razmazalo po majici. I gotovo. Dvije minute. Kava ima ritual, ritam, društveni smisao. Sladoled? Sve više izgleda kao samo fotka za Instagram.
Sladoled u trgovačkim centrima
I nije sve stvar mora i turista. Dovoljno je prošetati do najbližeg trgovačkog centra. Tamo, na ulazu ili pored blagajni, gotovo uvijek stoji mali pult s rashlađenim vitrinama i poznatim brendovima sladoleda. Ambijent? Neonke, kolica, reklame za sniženja. A cijena?
Donedavno si za dva eura mogao dobiti dvije kuglice u kartonskoj čašici. Danas – jedva jednu. Ponekad skuplje nego kava ili sendvič u istom centru. Bez mora, bez pogleda, bez šušura – ali s cijenom koja svejedno miriše na sezonu.
I onda, dođe krumpir
I onda, kad se sve to prožvače – šećer, emocija, nostalgija – dođe mi da okrenem stvar naglavačke. Za isti novac kojim se u nekim mjestima naplaćuje kuglica sladoleda — dobijem kilogram i pol krumpira. Krumpira koji je rastao mjesecima. U zemlji. Pod suncem. Uz traktor, gorivo, ljudsku ruku, blato i skladište.
Sladoled traje 2 minute. Krumpir prehranjuje ljude.
Ne kažem da ne treba kupiti sladoled. I ja ga kupim. Ponekad iz navike, ponekad iz gušta. Ali sve češće osjetim da ne kupujem okus – nego iluziju. I sve rjeđe to radim bez osjećaja da me netko preveslao.
Pogled preko granice
Kad već pišem, istražim. U Italiji – sladoled često 2 eura, i to dvostruko veća kuglica. U Sloveniji – 2,50. Austrija slično. Srbija i BiH? Jedan euro. Kod nas – sve toplije, sve više turista, i sve skuplja kuglica. Ne kažem da su sve cijene sulude. Ali pitam se – što će biti ako nam postane normalno da je 4 eura samo početak?
Sjećanje koje se ne topi
Ne mogu a da se ne sjetim kako je to bilo kad sam imao sedam-osam godina (prije 50 godina ). Nedjeljom, nakon nedjeljne kino matineje, kad bi ivanićka legenda, gospon Robek, otvorio vrata dvorane, svi bi mi klinci potrčali prema “Halimu”. To je bio naš ritual. Sladoled kod Halimovića.
Birali smo između jagode, limuna, čokolade i vanilije. Netko bi uzeo jednu kuglicu, netko dvije — kako je tko imao novca, a naš omiljeni (i jedini) slastičar slagao bi ih jednu na drugu, pažljivo, da sve stanu u onaj običan, neugledan kornet. Moj najbolji prijatelj Čukso jednom je pojeo sve četiri, naslagane kao toranj, dok sam ja bio, zadovoljan i s dvije i sve to smo platili novcem koji nam je ostao od novaca koje smo dobili za kino ulaznicu.
Sladoled je tada bio dio dana, ne predstava za sebe. I nitko nije mjerio koliko traje — jer je bio prirodan dio ljeta, djetinjstva i malih sloboda.
I što sad?
Možda će netko reći: „Tko ide na more, neka ne kuka. Djeci ne treba braniti sladoled.“ Naravno. I ne treba. I neću. Ali isto tako mislim da ne trebamo ni šutjeti kad nas počinju učiti da je normalno platiti kuglicu šećera i vode — kao da je to premium iskustvo.
Jer danas je kuglica. Sutra je voda. Preksutra je zrak.
Ne pišem ovo da bih bježao od kuglice sladoleda. Pišem jer ne želim da ona — simbol nevinosti — postane simbol bezuvjetne potrošnje. Jer ako za sladoled više ne pitamo „je li ovo normalno?“, tko kaže da ćemo pitati za išta drugo?
Tekst: Zoran Ožetski
