Sjećam se kako sam iz škole išao pješice. Školska torba bila mi je na leđima, a misli kao da su mi bile u džepovima. Bio sam osnovnoškolac, a pogled mi je svakodnevno letio prema automobilima parkiranima uz cestu i novim modelima tenisica koje su tada bile glavna tema – Adidasice ili Pumerice. Imao sam frizuru sa šiškama, a s najboljim prijateljem Čuksom vodio sam ozbiljne rasprave o tome koji je auto najbolji (naravno – tek izašla Golf dvojka), koje su tenisice „prave“ i za koga navijamo – Dinamo ili Hajduk.
Putem bismo često stajali kod trgovine „Budućnost“. Tamo bismo kod teta naručili sendviče s 20 deka parizera i običnim bijelim pecivom. Taj sendvič, bez ikakvih dodataka, bio nam je prava gozba dok smo žvakali i hodali dalje. Ponekad bismo si mogli priuštiti i porciju ćevapa kod „Tri brata“ ili na Autobusnom kolodvoru. Male stvari, ali za nas velike.
Išli smo ulicom 6. Maja pored Slišaka do pruge, pa preko tračnica uz “Kopčić” prema Benkovoj. Tamo bismo se rastajali – svatko prema svom dvorištu. Nismo morali stalno pričati. Šutnja je bila normalna i ugodna. Hodali smo bez žurbe, prisutni u trenutku, a prijateljstvo je bilo jednostavno i stvarno.
Ne pokušavam reći da je nekad bilo bolje. Samo je bilo drugačije. Manje tehnologije, više dodira s okolinom. Danas možemo jednim klikom razgovarati s bilo kim, ali sve češće gubimo vezu sa sobom. Tišina kao da je postala sumnjiva – kad šutiš, pitaju te što nije u redu. Ako ne odgovoriš odmah, netko misli da si ljut ili nezainteresiran. A možda ti samo treba par minuta. Minuta za stajanje. Za gledanje u nebo, bez potrebe da ga fotkaš. Za šetnju bez cilja i bez aplikacije koja ti broji korake.
Tišina više nije prostor za opuštanje. Danas se čini da stalno moraš biti „uključen“, dostupan, angažiran. A zapravo – najvažnije stvari u nama događaju se upravo kad nismo ni s kim, kad slušamo tišinu.
Sjećam se asfaltiranog školskog igrališta gdje smo igrali nogomet s podrapanim tenisicama. Sjećam se Pony bicikala bez blatobrana, oguljenih koljena i povrataka kući bez ijedne fotografije, ali punog srca. Nismo imali kacige, ni brojače kalorija, ali znali smo da su te igre – i te sitnice – nešto posebno. Možda baš zato što nisu bile svakodnevno dostupne, niti umotane u marketing.
Pišem ovo bez želje da idealiziram prošlost. Pišem jer vjerujem da naša generacija – vi koji ste rođeni krajem šezdesetih, kao i ja – zna kako je to bilo kada si imao vremena biti sam sa sobom. Kada je bilo u redu šutjeti. Kada si znao osjetiti dan, ne samo projuriti kroz njega.
Jer, u toj tišini nije bila praznina. Bila je punina. Bila je – život.
Zoran Ožetski
