Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća nije trebalo ama baš ništa specijalnoga učiniti osim roditi se, a to i tako nije bila vaša zasluga negoli zaigranih roditelja koji su to postajali, s „požurnicom“, već u svojim tinejdžerskim godinama.
Najme kaj: poslije strahota II. svjetskog rata otpustili mladi svoje kočnice, prepustili se uživanciji u nezaštićenim uzbuđenjima i radostima kako bi nadomjestili zamke uskraćivanja godina provedenih u strahu, junaštvima, preživljavanjima ali i siromaštvu: skidale su se uniforme ali su i gaće spadale ako su ih uopće imali unatoč neimaštini tih poratnih godina.
Tako su stvorili svoje najdraže tinejdžere, buduću „djecu cvijeća“, ispred i iza „željezne zavjese“, koji se u tim godina samo probude jednoga jutra i na putu do škole eto darova s prastarih radija na pladnju: Beatlesa, Rolling Stonesa, Tremeloesa, Kinksa, tu je i Elvis Presley ali eto i Mary Hopkin koja tako uvjerljivo izvodi Those Where The Days.
Samo je trebalo otvoriti oči jednoga jutra i shvatiti kako živiš u jednom od ponajboljih svjetova u svojoj povijesti ali i čovječanstva, ako zanemarimo Gottfried /Bogomir/ /Leibnozovu /1646.-1716./ teoriju, jednog od najsvestranijih umova, kako živimo u najboljem od svih svjetova pa ma koliko se suočavao s nerazumijevanjem okoline. I on se rodio iza nemira i ratova koji su razdirali njegovo doba. To je bila ta oslobođena energija jer je čovjek, taj Leibniz, proslavio svoju nadarenost kao filozof, matematičar, fizičar, diplomat, filolog i još svašta nešto čime je zadužio čovječanstvo.
Tako je to uvijek bilo poslije ratova kada krene obnova pa kreativnost postaje dnevna doza lucidnosti.
A do kuda je dospjela ta naša generacija cijepljena od nostalgije /tuge za proteklim vremenima koja idealiziraju prošlost u odnosu na sadašnjost/, osim glazbene, molit ću lijepo, ako je to prihvatljivo opravdanje, koja u oslabljenih bića, /alkoholom, drogama, nedjelatnošću/ iscrpljuje urođenu vitalnost!?
Pozaspali smo u prihvatljivim novim atrakcijama, internetskim izazovima i povremenim osluškivanjem digitalnih platformi s hitova iz šezdesetih i sedamdesetih jer tada smo odrastali, ili bili obuzeti tom glazbom koja, barem nama, nikada nije dojadila niti dosadila, nikada nije izašla iz mode jer se toj vrsti glazbene sjete nikada nismo opirali. Dapače, većina nas bi mogla sudjelovati na popularnim kvizovima na tu temu.
A kada su se rodile sedamdesete, Yenki je prašio sa svojom bendom u Maloj dvorani Doma kulture u Ivanić-Gradu dok su talentirani Ivanićgrađani poput glumačke ekipe: Tifo, Krak, Lebović, Milenka, Brana, Vilko, Jasna, Žarka, Alma, nastupali na lokalnim pozornicama s Brehtom unatoč svim nesporazumima koji uz to išli jer su, drugovi zaduženi za ćudoređe, a bez čitalačkog iskustva, s pozornošću nasjeli na reklamu što to studenti rade na terasama poslije ’68 i ’71., poznatih studentskih i nacionalnih buđenja.
Bilo je to vrijeme kada se puhalo i na hladno zbog vlastite pozicije jer je tadašnja nomenklatura tako funkcionirala.
… nastavak slijedi…
Jadranko Bitenc
