Sjećam se svojih prvih pravih traperica. Nisu bile markirane. Nisu bile “uske”, “skinny”, “baggy” ni “high waist”. Bile su – traperice. Plave. Teške. S mirisom nove tkanine koji ti se uvukao u nos dok ih oblačiš.
Kupio ih je tata u robnoj kući — dva broja veće, jer ‘da potraju’. Bio sam sretan – učenik petog ili šestog razreda, s Modrom lastom u ruci i šiškicama, još neopterećen markama.
Sjećam se i kako mi je jednom prilikom baka, dok je peglala veš, popeglala traperice na crtu — kao da su dedine štofaste hlače. I još su bile trapez kroja, pa kad ih obučeš, shvatiš da definitivno ne izgledaju kao one koje je nosio James Dean. Gledao sam ih u čudu, ali ih ipak nosio. Jer su bile moje. I bile su jedine koje sam imao. Domaće, ravne, čvrste. I trajale su godinama. Što je, iskreno, ponekad bila i mana. Jer dok su se drugima već pohabale “prave”, ja sam i dalje nosio svoje – gotovo neuništive.
Istina je – i tada su postojale razlike. I tada si znao tko ide u Trst, a tko u robnu kuću. Tko ima tetu u Njemačkoj, a tko mamu koja zna šivati pa ti napravi “kao prave”. A ja? Ja sam sanjao da ću jednom imati one traperice s etiketom na stražnjem džepu.
Jer, budimo iskreni – oduvijek je bilo važno što ti piše na guzici.
Možda to nikad nismo htjeli priznati naglas, ali znali smo – to ime je značilo nešto. Pripadnost, stil, pa i status.
Nisam tada mislio da su vremena bolja, samo sam znao da kad nešto dobiješ, čuvaš to. Nosiš ih dugo, pažljivo i ponosno — jer si znao koliko vrijede, ne u novcima, nego u trudu.
Onda je došlo odrastanje. Prva zaljubljivanja, prve čage na Lonji, a kasnije i u Cverglu. Prva svijest o tome kako izgledaš, što nosiš i tko što ima. I tada je želja za ‘Levisicama’ ili bilo kojim brandiranim trapericama postala jasna, skoro bolna. Ne da si nužno znao zašto ih želiš – samo si znao da ih svi žele. I da ih neki već imaju. Moji prijatelji Ivica i Damir redovito su s roditeljima išli u Trst i uvijek su imali najbolje traperice – one o kojima smo drugi mogli samo sanjati. Nama, običnim smrtnicima, ostao je ‘Posrednik’ – trgovina u Zagrebu u kojoj su se te iste Levisice prodavale po duplo većoj cijeni. Mama mi ih je jednom, poskrivečki, kupila — na čak 12 čekova — da tata slučajno ne sazna. Bila je to moja mala tajna i veliki ponos.
Tvrdi traper i meko pamćenje
U trapericama smo išli na ekskurzije, igrali nogomet, išli na tulume, svirke, prve dejtove. U njima si padao s bicikla, klečao dok si nešto popravljao ili kad si prvi put išao na posao. I znao si da će izdržati.
A ako si uz njih imao i bijele adidasice s tri crne crte – tzv. univerzalke – bio si kralj ulice. Nisi ih imao svaki dan, ali kad jesi, hodao si metar iznad pločnika.
Kad su se traperice već poderale, još si neko vrijeme igrao u njima. A onda – škare u ruke. Odrezao bi nogavice i napravio kratke hlače iznad koljena. Dva u jedan, reciklirano prije nego što je to postalo moderno.
Od radničkog platna do identiteta
Zanimljivo je da su traperice u svom početku bile isključivo radnička odjeća. Nastale su krajem 19. stoljeća u Americi, kao izdržljive hlače za rudare, farmere i radnike, a popularizirali su ih Levi Strauss i Jacob Davis. Tvrdi traper, metalne zakovice i ravni kroj nisu bili modna izjava – bili su alat za preživljavanje svakodnevnog fizičkog rada.
Danas je situacija obrnuta. Traperice se nose na modnim pistama, u uredima, na večerama, pa čak i u kombinaciji sa skupim torbicama i bundama. Nekada simbol radničke klase, danas su simbol univerzalnog stila – i često, paradoksalno, luksuza.
Nekad smo po trapericama prepoznavali korištenje, ne porijeklo. Tvoje traperice su pričale gdje si bio, koliko si sjedio na školskim stepenicama, koliko si se penjao po drveću, ili klečao dok si biciklom zakrpao probušenu gumu.
Danas… traperice pričaju o kreditnoj kartici.
Ne kažem da nije lijepo imati lijepe hlače. I ja volim dobar kroj i udoban materijal. Ali kad komad odjeće postane status, a ne stvar – izgubimo nešto. Ne iz ormara, nego iz odnosa prema stvarima.
I što sad?
Danas imam skoro 60 godina i, ruku na srce, traperice ne nosim više samo na svadbama, prvim pričestima i krstitkama. Nosim ih i dalje, ali drugačije. S manje potrebe da nešto dokažem, a s više udobnosti i sjećanja u šavovima. I uz blagu nadu da će mi još neko vrijeme pristajati bez elastičnog pojasa.
Ne pišem ovo da bih rekao da je nekad bilo bolje. Samo pišem da smo nekad – možda – znali više cijeniti ono što imamo. I da ne bi bilo loše da to povremeno pokušamo i danas.
Jer traperice su samo traperice. Ali i priče koje u njima nosimo – znaju trajati dulje od mode.
Posvećeno 150. obljetnici traperica
Zoran Ožetski
