Vladimir Klun, svima poznat kao Vlado, rođen je 2. studenoga 1936. godine u Ivanić-Gradu. U istom tom gradu proveo je cijeli život, vezan uz njegove ljude, zanate, trg i rijeku Lonju. Danas ga više nema, ali je njegov glas ostao sačuvan kao vrijedan zapis vremena u kojem je Ivanić bio drukčiji grad – sporiji, manji i snažno oslonjen na zajednicu.
Ivanić kakvog je opisivao Vladimir Klun bio je izrazito obrtnički grad. Ne grad obrta u administrativnom smislu, nego grad zanata kao svakodnevnog načina života. Gotovo svaka kuća imala je svog majstora, a prema njegovu sjećanju u Ivaniću je postojalo čak četrdeset i četiri različite vrste zanata. Obrtništvo nije bilo iznimka, nego pravilo, temelj lokalne ekonomije i društvenih odnosa.
Vladimir Klun odrastao je u brijačkoj obitelji. Brijački zanat prenosio se generacijama – od djeda, preko oca, do njega samoga. Kasnije se prebacio u “šoferiju”, ostvarivši svoju životnu želju, i kao vozač otišao u mirovinu. Ipak, odnos prema radu, ljudima i odgovornosti, oblikovan kroz zanat, ostao je trajno prisutan u njegovu pogledu na život. U istom gradu i u krugu iste obitelji proveo je više od sedam desetljeća.
Nakon Drugog svjetskog rata, život za obrtnike nije bio jednostavan. Ljudi su se snalazili kako su znali, često oslanjajući se na obitelj i okolinu. Unatoč tome, Ivanić je u to vrijeme bio snažno središte Moslavine. Trgovina, zanati i svakodnevni život okolnih mjesta prirodno su gravitirali prema gradu, koji je imao jasnu ulogu trgovačkog i obrtničkog centra.
U razdoblju kada je Ivanić imao oko tisuću i petsto stanovnika, u gradu je djelovalo čak šest brijača. Konkurencija je bila snažna i neposredna. U jednoj kući na samom trgu radile su tri brijačnice, a isto toliko i u susjednom dvorištu. Grad je bio malen, ali izuzetno živ, ispunjen radom, susretima i svakodnevnim kretanjem ljudi.
Posebno mjesto u njegovim sjećanjima zauzimala je rijeka Lonja. Zimi se znala smrznuti gotovo cijelom dužinom. Led je bio debeo i pouzdan, a prije pojave hladnjaka i nužan za svakodnevni život. Ugostitelji i slastičari trebali su ga za čuvanje hrane, pa se led vadio iz rijeke i vozio saonicama.
Važno poglavlje u njegovim sjećanjima zauzimao je i ivanićgradski fašnik. O njemu je govorio oprezno i bez nagađanja, oslanjajući se isključivo na fotografije i dokumente koje je godinama čuvao. Fašnik je imao dugu tradiciju, s razdobljima prekida i zabrana, ali upravo su ta razdoblja često poticala ljude da običaj ponovno ožive.
Fašnik se nije radio zbog novca. Nije bilo sponzora ni dotacija. Nosili su ga ljudi koji su nakon rada u polju skupljali materijal, izrađivali maske i sudjelovali iz potrebe da se grad barem na trenutak okupi i oživi. Fotografije iz tog vremena svjedoče o prepunom trgu i tisućama ljudi okupljenih bez velike organizacije, ali s jasnom željom da budu dio zajednice.
Na kraju razgovora Vladimir Klun nije ostavljao velike poruke ni zaključke. Njegove riječi ostale su mirne i jednostavne, bez gorčine i bez žaljenja. Govorio je iz perspektive čovjeka koji je dao koliko je mogao, svjestan granica vremena, snage i zdravlja.
U toj jednostavnosti ostaje snaga njegova glasa. Ne kao komentar sadašnjosti, nego kao svjedočanstvo jednog grada i jednog načina života. Glasa čovjeka kojeg danas više nema, ali čije su riječi ostale sačuvane.
Razgovor s Vladimirom Klunom snimljen je prije dvanaest godina u sklopu video produkcije portala Volim Ivanić. Sugovornik danas više nije među živima. U nastavku možete poslušati originalni audio zapis razgovora, sačuvan u arhivi portala.
Zoran Ožetski