Oživotvorena “Ledina” Božice Brkan

Dugo me progonila, a onda odjednom probudila misao – kako ukratko predstaviti roman Božice Brkan Ledina („Acumen“, Zagreb, 2014.) Osobito je to izazovno jer pisan je kekavskim tam od Križa, zaprav z autoričinog rodnog Jokešinca, a dotikavle život negdašnjih graničarov z Česme. Bojao sam se, a bilo bi mi lakše, ako tekst napišem potpuno kajkavski – koliko će me, iako mi je blizak i „gospocki Ivanić razmeti“

Poprilično poznajem autoričin opus. No moram priznati tekst pozivnice na predstavljanje s upitom – je li to prvi roman o moslavačkoj povijesti? – stavio me na kušnju. Bit ću oprezan. Možda i nije. No dat ću mu čelnu poziciju. Zaslužuje to sustavnošću istraživanja, sadržajem kojega oblikuju dobrim dijelom ženski likovi (u posveti između ostalih piše i “dragim mojim pretkinjama”). Pisan je vrsnim književnim stilom. Značajka nad značjkama je već zaboravljeni jezik zavičaja. Kroz desetak naraštaja ( 21 poglavlje na 255 str.) nosi i do pomno čuvane intime obitejsku priču u nevjerojatnoj povijesnoj panorami dugoj tri stoljeća.

Onako za sebe da me ne čuju vrsni poznavatelji književnosti, upitao sam se – nije li se Ledina mogla nasloviti i Na Česme most (parafraza na roman nobelovca Ive Andrića Na Drini ćuprija). Ali već u ovoj rečenici potpisujem kapitualciju – da dobro je upravo Ledina. Konačno ledina je zemljišni prostor u očekivanju oživotvorenja. Božica Brkan dokazano zna vrlo dojmljivo ispuniti taj prostor, povezati recimo razmeđa u životu Vojne Krajine i Banske Hrvatske. O spašavanju glave, a ne svjetonazora u Drugom svjetskom ratu običnog vojnika da se i ne govori. Znakovito je poglavlje “Verige, križni puti, zagovori”. O tom vremenu osluškivala je i izvorna rodbinska svjedočenja. Jednostavno ledina personificira i brisani životni prostor u kojemu se treba snalaziti.

U prosudbi uvjerio me je razgovor s mojim srednjoškolskim profesorom, uvaženim povjesničarom dr.sc. Frankom Miroševićem. Uostalom knjiga je i djelo čitatelja. Dalmatinac s otoka Korčule u početku s malo napora, a poslije sasvim blisko, reče mi – stopio se s kekavskim tekstom s panonskog otoka Ivanića. Za njega roman je dokument vremena, pokazatelj povjesničaru što se sve može na književnim stranicama izravno naći u životu našeg seljaka i graničara. Jednostavno oživotvoruje kronološke činjenice i statističke podatke. I tako Moslavina ima svojim jezikom pisan roman i zanimljivu osobito blisku povijesnu čitanku.

Dragutin Pasarić

Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić

2017-05-23T20:35:11+00:0029. Lipanj, 2015.|Moslavačkim krajem|
Stranica koristi web kolačiće Više informacija PRIHVAĆAM
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.