Godina je 1971. Dok su se hrvatski proljećari spremali za političko bablje ljeto, ne sluteći da će ih u prosincu dočekati Karađorđevo i ono čuveno “drugovi, situacija je složena”, dvojica lokalnih glazboljubaca iz Ivanić-Grada imala su posve drugačije brige: kako do karata za koncertni spektakl godine na Zagrebačkom velesajmu!
Ray Dorset, vođa Mungo Jerryja, dolazio je osobno otpjevati In the Summertime – pjesmu zbog koje su i bicikli zvučali kao Harley-Davidson kad bi je pjevušili u vožnji. A uz njega cijela glazbena karavana: Pretty Things, Juicy Lucy, Southern Comfort, Drago Mlinarec, Grupa 220, Crveni koralji, Korni grupa, Indexi i još čitav kombi prepun nota, rifova i trzalica.
Bila su to vremena kad su se informacije o koncertima šaptom širile, a ulaznice kupovale s jednakom dozom nervoze kao kava i ulje u doba nestašice. No naši junaci bili su pripremljeni. Pretplatnici New Musical Expressa, najutjecajnijeg glazbenog lista u galaksiji, i redovni zapisivači hitova s Radio Luxembourga, nedjeljom između 23 i 24 sata. Dok su svi drugi spavali – oni su bili budni i tapkali po papirima poput glazbenih stenografa.
Vlak za Zagreb bio je dodatni show. Bez cuge, bez dima – ali s malim mladenačkim “nestašlukom”: netko je, od ovoga dvojca, odšarafio žarulju iz kupea. Ne zbog svjetlosnog performansa nego – eto, mladost-ludost. Bila je to simbolična iluminacija iznutra, iako će se staklo iz džepa kasnije pretvoriti u trag zaborava.
Koncert? Sve što možete zamisliti: Dorsetovi udarci čizmom umjesto bubnjeva pogađali su senzibilitet srca i duše, gitare su urlale poput vukova iz Crne šume, a vokali su nosili publiku iznad oblaka socijalističke svakodnevice. Yankee i frend, opijeni zvukom, plutali su iznad stvarnosti sve dok ih ona nije uhvatila za vrat.
Točnije – za majicu.
Negdje kod izlaza iz Velesajma, u kaosu poskoncertne euforije, jedan nepoznati lik nokautira Yankeeja i on se složi na asfalt. Kao da je Keith Moon bacio bubanj s bine. Njegov frend, zatečen, samo što nije pao od šoka, kad drugi glas iz gomile vikne: “Ne, ne, nisu to ti!” Misteriozni agresor pušta majicu i nestaje u gomili kao duh iz stare pjesme.
Yankee se pridiže, mumlja nešto o mraku i tko je ugasio svjetlo, a u džepu – krhotine one ukradene žarulje. Čista amnezija. Psihodelija bez psihodelika. Kasnije su saznali da je to bila ekipa mitskog zagrebačkog lika poznatog pod nadimkom Kinez – čovjeka koji se pojavljivao i nestajao kao refren koji nikad ne dođe.
Ali što je sve to u usporedbi s time da su čuli In the Summertime iz prve ruke?
Ništa. Samo još jedan akord u simfoniji mladosti.
Jer glazba – ona dobra glazba – nije bila bijeg iz stvarnosti. Bila je način da stvarnost preživiš. I ostaneš pri zdravoj pameti. Ako i s malo stakla u džepu.
Jadranko Bitenc
