Jenki i njegove dvije žice… ta slika mi se vraća svaki put kad nastavim pisati ovu priču. Čujem škripu tih prvih tonova, osjetim onu mješavinu treme i uzbuđenja. Dovoljno da me vrati u one dane kada su se naši putevi razdvajali ili mimoilazili, pa opet spajali – od prvih nesigurnih koraka do trenutka kada smo ušli u jednu novu, potpuno drukčiju priču.
Uvijek su negdje bili Pišta, Plahi, Žac, Ivica, Toljo i svi oni koje smo već spominjali – bilo da su bili rokeri ili zabavnjaci – činili su dio našeg glazbenog odrastanja.
Među njima i Drača, bubnjar Geigerovog brojača, koji je 1987. prerano otišao. Volim vjerovati da od tada, negdje gore, još uvijek drži ritam i uživa gledajući kako se priča nastavlja.
To je bilo vrijeme kad su se vrhunski instrumenti često gledali u tuđim rukama, a mi sanjali kako ćemo jednom imati svoje. Prve probe znale su više ličiti na beskrajne razgovore i planove nego na svirku, ali sve smo gradili na čistom entuzijazmu. Naša mala glazbena povijest bila je niz susreta i rastanaka, improvizacija, odlazaka u vojsku i tvrdoglave želje da stvorimo nešto svoje.
U istom tom razdoblju naš kraj bio je bogat glazbenim zbivanjima – osim nas, svirali su i dečki iz Hik benda, izvrsna trica u sastavu Vitomir Čanađija, Davor Pelesk i Željko Tepeš, koji su svojim nastupima dodatno dizali ljestvicu i obogaćivali scenu.
Novi bend i nova energija
Kao što sam već spomenuo, nakon Sabaha rodio se potpuno novi bend u kojem do tada nitko nije svirao ni s kim u toj kombinaciji. Nenad i ja nikad nismo dijelili binu s Damirom Žučkom, Renatom Barilićem Rensom i Damirom Lilićem.
Sve je bilo novo – energija, odnosi, zvuk.
Koncert u Cagincu bio nam je prva velika provjera i potvrda da imamo pravu ekipu koja može nastaviti dalje. Za taj prvi javni nastup gotovo svaki dan smo se nalazili u Rensovoj garaži u Jušićevoj ulici, gdje smo satima brusili repertoar koji do tada nikad nismo svirali. Garaža je postala naš mali laboratorij, mjesto gdje su se nove pjesme pretvarale u zajedničku priču, a svaka proba završavala osjećajem da ćemo na bini biti spremni dati sve od sebe.
Koncert u Cagincu
I onda je konačno došao taj dan – koncert u Cagincu. Sve ono što smo vježbali, svi sati provedeni u garaži, trebalo je sada pretvoriti u pravu stvar, pred pravom publikom.
Prostor u Cagincu nije bio velik, ali bio je živ do posljednjeg kutka. Inače su se ondje vikendom vrtjele plesne večeri i disko programi – živa rock svirka bila je potpuna novost.
Nije to bio “ugostiteljski objekt” u današnjem smislu, s fasadom od stakla i sterilnim sjajem. Bio je to skroman kutak, gotovo zaboravljen komadić u sklopu trgovine Križ, sastavljen od jednog zatvorenog dijela i natkrivene terase koja je, poput verande, disala tik uz glavnu cestu iz Ivanića prema Graberju.
Danju je izgledao sasvim obično. Terasom je prolazio žamor iz obližnje birtije, miješajući se s mirisom pive, kave i ustajalog dima. Na zidovima je visjela paučina koju nitko nije imao srca skinuti, a stari drveni stolovi nosili su tragove bezbrojnih čaša i cigareta. No, čim bi pao mrak, sve bi se promijenilo. Diskokugle bi se zavrtjele, reflektori bi zasjekli maglicu od duhana, a zidovi bi se činili širim, strop višim.
Kad bi se skupila ekipa iz Ivanića, okolnih sela, pa sve do Čazme i dalje, zrak bi pucketao od iščekivanja. Osjetio bi miris gela za kosu pomiješan s pivom, čuo lupanje čaša, prve povike.
Nama je to bio trenutak iz snova – prvi put pred ljudima s potpuno novim bendom i posebnim pjevačem, Damirom Lilićem, čiji je glas prizivao Bowieja kao da ga doziva iz druge dimenzije.
Naš mali scenski trik bio je suhi led koji je nabavio prijatelj Lang iz Petrokemije; kad bi se magla spustila po bini, činilo se da sviramo na velikoj svjetskoj pozornici.
Uz Bowieja, na repertoaru su, naravno, bile i pjesme drugih izvođača s istim onim neuhvatljivim sjajem, ali i stari dobri rock klasici koje smo svi znali napamet.
Toliko smo bili povezani da smo u publici odmah spazili Gašu – pozvali smo ga na binu i, bez puno priče, krenuli u “Tush” od ZZ Topa. Gašo je preuzeo mikrofon i otpjevao je kao da je rođen za tu pjesmu. Ritam sekcija je zagrmjela, gitara je zarezala zrak, a publika je eksplodirala. Kroz glavu su nam prolazile slike onih legendarnih likova s bradama do pojasa, sunčanim naočalama i šeširima, kako u spotovima voze kabriolete i sviraju prljavi teksaški rock.
Još uvijek osjećam onu maglu od suhog leda, vidim lica publike i čujem onaj zbijeni huk koji se diže iz gomile kad sve sjedne kako treba. Nakon koncerta ostali smo dugo budni, puni adrenalina, smijući se, prepričavajući detalje i maštajući gdje ćemo sve svirati dalje. Nitko od nas tada nije slutio da će se priča uskoro okrenuti u novom smjeru.
Nedugo nakon Caginca, Nenad je dobio priliku koju nije mogao odbiti – postao je bubnjar drugog benda. Nije bilo ljutnje ni gorčine; znali smo da svatko mora slijediti svoj put. Otišao je s osmijehom i stisnutom šakom, a iza sebe ostavio ritam po kojem smo mjesecima koračali zajedno.
Vratili smo se u garažu kod Rensa u Jušićevoj i počeli tražiti rješenje.
Bez bubnjara opcije su bile ograničene. Garaža je zjapila prazna – ondje gdje je nekad stajao Nenadov set sada je bila tišina, prašina i odjek koji nas je podsjećao na ono što nam nedostaje.
Neko smo vrijeme tragali za novim članom, ali bez uspjeha. Tada smo shvatili da rješenje imamo pred nosom – Damir Lilić, koji je bubnjeve do tada svirao samo povremeno na tuđim setovima, mogao je odsvirati ono što nam treba. Problem je bio što nismo imali bubnjeve.
Bubnjevi iz autoškole
Za sve naše probleme ubrzo su saznali i naši roditelji i ljudi oko nas. I onda, niotkuda, pojavio se čovjek iz potpuno drugog svijeta – instruktor iz autoškole u kojoj je radila moja mama. Bio je to bivši zagrebački džez bubnjar, koji nas nije ni poznavao, ali kad je čuo priču, samo je rekao: “Dečki, ja imam bubnjeve.” Dovezao nam je mali osnovni komplet, mislim da su to bili Tama bubnjevi, i posudio ih na neko vrijeme.
Tako je počela nova faza – skromnija po opremi, ali bogata tvrdoglavošću i željom da nastavimo, sve dok Damir nije nabavio svoje bubnjeve.
Svirke u Ivanićanki i kod Pere
Kad smo riješili problem s bubnjarom, krenuli smo redati svirke. U Ivanićanki smo održali nekoliko prekrasnih koncerata – naš mali “domaći teren” s uvijek vjernom publikom. No posebno mjesto u sjećanju zauzima kultni Disco kod Pere u Križu.
To nije bila nikakva glamurozna dvorana, nego skroman, nadograđivan objekt u sklopu sportskog centra nogometnog kluba Križ – jednim dijelom još neožbukan, baš onako nedovršen i jednostavan. Danju je iz svlačionica vonjalo na kopačke i znojem natopljene dresove, dok se vani širio miris trave svježe pokošenog igrališta.
To je bilo i mjesto čestih okršaja domaćih dečki s onima iz Ivanića – više gurkanja i naguravanja nego ozbiljnog nasilja, ali dovoljno da digne adrenalin i začini večer. Sve je to bilo dio tog vremena, kada su rivalstva bila živa, a granice se često testirale na plesnom podiju ili ispred šanka.
U jednom od tih prostorčića nalazio se mali šank – možda stotinjak kvadrata zatvorenog prostora – koji bi se noću pretvarao u srce cijelog kraja. Iz tog dijela izlazilo se na natkrivenu terasu, prostranu oko dvjesto kvadrata, s jednostavnim betonskim podom i željeznim ogradama, ali kad bi se napunila ljudima, činila se kao pulsirajuća ploča svjetla i zvuka.
Danas je teško i zamisliti koliko se duša znalo nagurati tamo – rame uz rame, čaše se sudaraju, cigarete svijetle u mraku poput krijesnica. Toplina tijela, piva i dima stapali su se s udarcima bas bubnja koji su tukli ravno u prsa.
Među domaćima su uvijek bili i Rora, Alen, Sex i još cijela ekipa koja je znala svaki kutak napamet.
DJ-evi iz Ivanića, poput Zdenka Hemena i Milana Janeša Jenkija, vrtjeli su modernu glazbu s vinila, miješajući domaće hitove i strane ploče koje su stizale tko zna kojim putevima.
A kad bismo mi zasvirali, energija bi se prelila preko svih granica.
Ako je Ivanić bio naš mirni zaljev, kod Pere je bilo otvoreno more – valovi ljudi, smijeha i glazbe. Cijeli je kraj živio za te večeri, a iako su to bili naši susjedi Križani, uvijek bi se našlo i lica iz Ivanića i okolice.
Zelenjak – vrhunac 1987.
Ipak, vrhunac razdoblja tog našeg benda bio je koncert za Dan mladosti 1987. godine na Zelenjaku.
Prvi put u našem gradu postavljena je ogromna bina na rukometnom igralištu, uz profesionalni razglas i ozvučenje kakvo nismo nikad prije vidjeli uživo. Dok smo stajali iza pozornice, čuo se glasan žamor publike koji je rastao svakom minutom.
Od tog koncerta postoji i VHS videozapis – moj tata je te godine kupio prekrasnu VHS-C kameru i njome snimio ne samo Zelenjak, nego i gotovo sve naše koncerte.
Atmosfera je bila nevjerojatna – more mladih ljudi, naši vjerni pratitelji. U publici su bili Gašo, Jenki, Brada Hrvojić, Jovanić… i među njima buduća imena koja će 1988. i 1989. pokrenuti nove priče i bendove.
Vojska ponovno napada
Ali baš kad se činilo da smo uhvatili pravi ritam, pojavila se ona stara, neizbježna prepreka – vojska.
Damir i Renato već su svoje odslužili, a sada je red stigao na mene. Još jedan prekid, još jedno pucanje u žici našeg benda. I to ne bilo kojeg, nego onog koji mi je bio najbliži srcu.
Nitko od nas nije želio otići – tko bi dragovoljno mijenjao gitaru za uniformu, a pozornicu za kasarnu negdje na kraju svijeta? Godinu dana bez obitelji, djevojke, prijatelja… To je bilo poput prisilnog iskoraka iz života koji si gradio ton po ton. Ipak, ljudi su se iz nje vraćali drugačiji. Kao da bi im vojnička godina oštrila rubove – manje smijeha, više šutnje, ali negdje ispod svega i neka nova zrelost.
Možda je to bila jedina sitna korist od te čudne, nerazumne institucije.
Moj odlazak sredinom lipnja 1987. zatvorio je jedno poglavlje – ono u kojem smo živjeli za probe, svirke i noćne rasprave, ono u kojem smo dijelili svaki ton i svaku grešku s ljudima bez kojih glazba ne bi imala nikakav okus.
Tog dana nisam samo ostavio bend – ostavio sam i komadić sebe na bini.”
//nastavlja se//
Zoran Ožetski
