Kad se danas prisjetim godina o kojima sam do sada pisao, vraća mi se osjećaj vremena koje je istodobno bilo burno i nevino. To su bile godine kada smo tek tražili svoj glas, kada je svaka garaža mogla postati pozornica, a svaki nastup izgledao kao događaj vrijedan pamćenja.
Bila je to kao generalna proba za život — kratka, ali snažna, i nezaboravna kao prvi koncert. Nije to bila velika karijera, niti sam želio osvajati pozornice širom svijeta, ali svaki ton i svaka izvedba ostali su urezani u meni kao iskustva koja su oblikovala dio mog života. Glazba me povezala s ljudima, izgradila prijateljstva i dala mi osjećaj pripadnosti koji nosim i danas — s onima koje smatram svojom braćom po glazbi, povezani nevidljivim nitima poštovanja i prijateljstva.
U prošlom nastavku dotaknuo sam se benda Sabah, u kojem sam svirao s Geigerom (gitara), Borićem (bubnjevi), Gostimirom (gitara) i Pirakom (klavijature). Bila je to za mene završna stanica na glazbenom putu. Odsvirali smo tek nekoliko koncerata i tada sam shvatio da je vrijeme da spustim bas i zatvorim to kratko poglavlje. Dečki su nastavili još neko vrijeme, tražeći svoj zvuk i nove prilike, dok sam ja krenuo drugim putem.
Moja glazbena priča tu je stala, ali grad nije zašutio — glazba je nastavila živjeti svojim ritmom, mijenjati lica i prostorije, tražeći nove smjerove i nove ljude. I dok sam ja zatvarao jedno poglavlje, pred očima se rađalo neko drugo — jednako snažno i puno energije.
Bila je zima 1989. godine. Noć kada smo ispraćali staru i dočekivali novu godinu — ali ovoga puta i cijelo novo desetljeće. Okupili smo se u kući prijateljice, uz glazbu s ploča i kaseta, nekoliko pića i mnogo smijeha — baš kako to mladi znaju. Bio je to običan doček, ali nama se činio poseban. Nazdravljali smo, puni nade da će 1990. biti lakša, vedrija — i nekako naša. Vjerovali smo da su pred nama godine bez briga, u kojima će glazba i prijateljstva ostati u središtu svega.
Tada se činilo da ulazimo u novo doba, puni energije i osjećaja da je sve moguće. Da je ispred nas vrijeme u kojem će mladost dobiti svoj pravi glas.
A nismo znali da se iza ugla već sprema nešto sasvim drugo. Devedeseta je samo otvorila vrata vremenu koje će nas teško pogoditi godinu kasnije. Već 1991. glazbu su potisnuli zvukovi rata. Umjesto pjesama, začule su se sirene koje su najavljivale zračnu opasnost, zamračenja i neizvjesnost. Čak i tada, pjesma je preživjela — tiša, ali tvrdoglava, kao podsjetnik da ono što dolazi iznutra ne možeš tako lako utišati.
Te 1991. godine, dok je sve oko nas tonulo u neizvjesnost, glazba je ipak nalazila put. U tom nesigurnom vremenu okupljaju se Dragomir Herendić Dragianni, Zvjezdan Lešković, Alan Ilić, Stjepan Kemfelja, Ljudevit Fukač i Lukrecija Breber. Iz tog kruga, u mjesecima punim nemira i straha, rađa se novi pop sastav — bend orijentiran na publiku, s naglaskom na melodiju, emociju i pristupačnost. Od samog početka bilo je jasno da se Vrijeme ljubavi ne pojavljuje kao dio alternativne ili subkulturne scene, već kao sastav koji svoju snagu crpi iz jednostavnosti i otvorenosti.
U ovom feljtonu ih spominjem ne zato što su mijenjali smjer glazbene struje, već zato što su — usprkos svim promjenama, ratnim godinama i smjenama generacija — ostali prisutni. Tijekom više od tri desetljeća postava se mijenjala, ali bend nije nestajao. Njihovo trajanje zaslužuje poštovanje. A Alan Ilić, od prvog dana je bio član i s vremenom postao ključna figura koja je bend držala na okupu kroz sve faze.
Upravo u tim godinama, dok je „Vrijeme ljubavi“ tražilo svoje prve korake, na scenu se pojavio i Branko Galoić – Brams. O njemu mi je, s osmijehom i pomalo zadivljeno, govorio Dragianni.
„Znaš,“ rekao mi je, „on je isprva bio samo čupavi, povučeni klinac. Dolazio je na naše svirke, ali nitko nije slutio da u sebi nosi toliki talent. Sjedeći u kutu, upijao je sve, a doma je neumorno vježbao gitaru.“
Tek kad su se bolje upoznali, Dragianni je otkrio njegovu pravu snagu. „Došao sam kod njega doma, uzeo gitaru, a on je zasvirao kao da svira cijeli život. U dvije godine dosegnuo je tehniku i sigurnost kakvu mnogi ne steknu ni za deset.“
U to vrijeme Branko Galoić s Dejanom Jeličićem, Brankom Vulincem i Tomislavom Vasarijem – Vaskom osniva fusion jazz/rock/funky sastav pod nazivom Super Session Sniff Surfers, koji je djelovao do 1995., odsvirao nekoliko svirki u Ivaniću, Bjelovaru i Čazmi, te pobijedio na Radijskom festivalu Obiteljskog radija Ivanić s autorskom skladbom „Dal’ još uvijek sam ti drag“.
Nakon tog projekta, Branko Galoić – Brams osniva novi bend The Livingstones, zajedno sa Zoranom Kukecom (bubnjevi), Ljudevitom Fukačem (klavijature) i Juricom Kondresom (bas). „To su bile Bramsove pjesme,“ naglašava Dragianni. „Pisao je gotovo svaki dan, kao da je morao izbaciti ono što se nakupilo u njemu.“
Posebnost benda bila je u tome što je Kukec, uz bubnjeve, preuzeo i ulogu vokala. „Phil Collins za sirotinju,“ dodao je Dragianni kroz smijeh, „ali baš je u toj nesavršenosti bilo nešto iskreno, nešto što je ostajalo ljudima u uhu.“
Iako bend nije često nastupao, ostao je zapažen po već spomenutoj autorskoj pjesmi Branka Galoića „Dal još uvijek sam ti drag“, za koju je snimljen i videospot — i danas dostupan na YouTubeu kao trajni trag jednog stvaralačkog trenutka.
Dok su Livingstones ostavljali svoj trag, novi val već se budio u sjeni. Na horizontu se pojavila generacija petnaestogodišnjaka koji su s nevjerojatnom strašću, entuzijazmom i buntom pokrenuli vlastitu glazbenu priču. Njihov je glazbeni izričaj bio odgovor na nesigurno i napeto vrijeme u kojem su odrastali — tražili su prostor gdje će vlastitim glasom izraziti ono što ih pritiska, tišti, ali i pokreće. Nisu ih vodile ambicije ni karijere, već čista potreba za izražavanjem i pripadanjem. Ono što ih je razlikovalo bila je sirovost pristupa, izravnost poruke i stav koji nije tražio dozvolu — scena se nije razvijala tiho i neprimjetno, već je eksplodirala, grubo, iskreno i bez zadrške.
/nastavlja se/
Zoran Ožetski
