IVANIĆKI PORTRET JOSIPA JURJA POSILOVIĆA
Piše: DRAGUTIN PASARIĆ
Posilovićevo biskupovanje u Senju od 1876. do 1894. godine uključujući i političke prijepore u očuvanju i promociji glagoljice priopćio je crkveni povjesničar biskup gospićko – senjski mons.dr. Mile Bogović. Socijalnu stranu s odlikama humanog rada posebno dok je Posilović bio nadbiskupom zagrebačkim (od 1894. do 1914.) iznijela je povjesničarka dr. sc. Agneza Szabo. Čulo se kako je i oporukom znatna novčana sredstva namijenio znanstvenim, rodoljubnim i humanitarnim društvima.
Uz nazočnost senjskog i ivanić-gradskog gradonačelnika Darka Nekića i Javora Bojana Leša najavljeno je da će vrlo vjerojatno drugo od devetero djece (samo ih je četvero preživjelo) obitelji ivanić-gradskog čizmara dobiti dostojanstveno spomen obilježje.
Josipovu volju za učenjem prepoznao je osobito poznati ivanićki učitelj Stjepan Posezi. U drugom pokušaju uspio ga je dovesti u Zagreb na učenje među klerike, koje je dvorio zarađujući za hranu. No teške prilike polovicom 19. stoljeća smanjile su broj klerika, pa i Josipova uloga više nije bila potrebna. Opet se našao u zavičaju, učeći kod tetka u Grabrovom Potoku za krojača. Očito vezan uz obitelj i njegov lik, iako tek kao šegrta dio je prepoznatljivog obrtničkog Ivanića, ali i prosvjete.
Znajući da je njegovu učeniku bliža knjiga nego postolarski alat Stjepan Posezi ga je uzeo za svog pomoćnika „školnika“. Za pomoć u obučavanju djece kao nagradu dobivao je objed i večeru. Dobar učitelj i poslušan učenik čekali su priliku. Nakon kraće izobrazbe za kandidata školstva u Bjelovaru, vrlo uspješno nastavlja školovanje u Zagrebu. Do koje mjere, govori podatak zabilježen uz njegovu biografiju povodom vijesti o preminuću s prve stranice „Novosti“ (Zgb, 27. travnja 1914.) kad je nadbiskup Haulik god. 1853. otvorio u sjemeništu filozofski studij, stupio je on u sjemenište kao klerik, položivši iste godine na gimnaziji ispit zrelosti sa odlikom, što je značilo puno, jer su nauke u klerikatu znatno se razlikovale od onih po javnim gimnazijama. Čitateljima preporučam, a trud će se isplatiti da potraže i daleko više od ivanićkog (zavičajnog) portreta uz ime Josipa Jurja Posilovića.
I kad ćemo nadajmo se uskoro prolaziti uz Posiloviću podignut umjetnički spomen, bez dvojbe, jer autor to ne može izbjeći, nadbiskupov blagi pogled bit će upućen učitelju Poseziju, obrtnicima i učenicima, Ivanićanima, bivšim sadašnjim i novim naraštajima. Okupit će pred crkvom sv. Petra iz vremena djetinjstva, a kojoj je za života bio dobrotvorom. Volio je svoj Ivanić: od vremena kad je „derao“ tu pučkoškolske klupe do uzvišenih propovjedi zagrebačkog nadbiskupa .
Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić
