Nakon što je Krik odsvirao svoje posljednje harme i posljednji put zatresao gradsko kino, Ivanić-Grad je naizgled utihnuo. Ali pod tom tišinom, u sobama s lamperijom i linoleumom koji se već odlijepio po rubovima, nešto je i dalje živjelo – tiho, ali uporno. Na zidovima su visjeli plakati skinuti s naslovnica Džuboksa – izgužvani, ali sveti: Ritchie Blackmore s raščupanom kosom i svojim Stratocasterom, Branimir ‘Johnny’ Štulić s pogledom u prazno, Goran Bregović s onim svojim dječačkim osmijehom i Ozzy Osbourne u svom ludilu prije glam faze.
Iz gramofona Tosca 5, koji je ponekad trebalo pogurati prstom da bi se ploča zavrtjela, probijao se zvuk koji nije bio samo glazba – bio je to izlaz u svijet, krik iznutra, najava nečega većeg.
Glazba se tada nije samo slušala – ona se disala. Gutala. Skupljala u kostima.
TDK kazete presnimavale su se po stoti put. Traka bi se znala zgužvati, pa bismo je pažljivo vadili i spašavali – vrteći onaj mali kolut običnom olovkom, kao da vraćamo srce u ritam. Bile su to naše propusnice za svjetove izvan dosega. Sobe su vonjale po jeftinom dezodoransu kupljenom u Ivanićanki.
A ja – pisac ovih redaka – tada sam već dobivao prve dlačice ispod pazuha. Iako još balav, znao sam: svijet se mijenja. U meni, oko mene i kroz mene.
Gitara kao putokaz
Klinci koji su do jučer sa zadrškom gledali starije kako sviraju u Kriku, sad su i sami uzimali gitare, lupali po kartonskim kutijama, metlama i tražili svoj ton. Jedan od njih bio je – Zvonimir Geiger.
Glazba je u njegov život ušla još u osnovnoj školi. Dok su drugi slušali šlagerice, on je već bio u Santani i ozbiljnijim sferama. Gitara nije bila samo instrument – bila je identitet. Učio je sam, skidao pjesme na sluh, pokušavao reproducirati ono što bi čuo na pločama. Gitara mu je bila stalni pratitelj. Šetao bi gradom s njom prebačenom preko ramena, bez plana kamo ide – osim da je s njom. Nije imao prostor za svirku – zato su tu bile klupe u parkovima. Svaka površina bila je potencijalna pozornica.
U jednoj od tih šetnji sreo je grupu starijih lokalnih glazbenika – Bradu Hrvojića, Biršića, Kovača – poznata imena s tadašnje scene. Bio je s njima i Čirović, kojeg će Geiger posebno zapamtiti. Iako poznat kao bubnjar, Čirović je tada slučajno svirao gitaru, i to pjesmu koja će Geigeru postati gotovo sveto pismo: “Ulična svjetiljka” YU grupe .
Od školskih klupa do prve bine
Nakon Krikovih koncerata, koji su postali točka prijelaza, Geiger i Nenad Janeš, Jenkijev bratić, postaju prvi polaznici gitare u ivanićkoj glazbenoj školi kod Berislava Kezelea-Beca. Ipak, formalno obrazovanje nije bilo dovoljno – pravo učenje odvijalo se na ulici, na klupi, na sluh.
Prvi bend nastao je spontano – bez instrumenata, bez imena, ispred kina. Drača, Dobrica Antolić i Geiger bili su jezgra benda. Prva svirka dogodila se na Lonji. Dečki iz Ivanića, bez proba, s posuđenim instrumentima, izašli su na binu i oduševili publiku. Tako je rođen GAD – grupa Geiger–Antolić–Drača.
Slijedila je prva ozbiljna proba – u Geigerovom podrumu. Tamo gdje je vlaga jela zidove, a kablovi se razvlačili preko starih tepiha, nastale su prve stvarne verzije pjesama.
“Zanimljivo je to – bendovi iz šezdesetih i sedamdesetih vježbali su u podrumima. A kasnije su se preselili u garaže. Ne znam zašto, ali tako je bilo,” prisjeća se Gašo.
Zvuk koji se širio iz podruma bio je jasan: hard rock, s primjesama heavy metala i klasičnog rocka. Probe su bile iskrene, glasne i nesavršene – ali pune strasti. Učili su bez interneta, bez Jubito tutorijala – sve po sluhu. Ako pogriješiš – pogriješi s emocijom.
Prve pozornice i novo ime
Ubrzo ih primjećuju i ljudi sa scene. Franjo Đunđenac, tadašnji radijski voditelj, daje im prve medijske prilike i uključuje ih u lokalne koncerte. No prava prekretnica dolazi s jednim čovjekom – Josipom Ivankovićem.
Ivanković nije bio samo prolazni entuzijast s periferije glazbene industrije. Bio je ivanićki zet, ali i nešto puno više – producent, skladatelj, menadžer tada nevjerojatno popularne teen grupe Prva ljubav, koja je žarila i palila jugoslavenskom scenom. Imao je uho za talent, nos za priliku i iskustvo koje se rijetko sreće u malim gradovima.
Kada je čuo Geigerov bend, odmah je prepoznao njihovu iskru. Nije samo ponudio savjet – ponudio je vrata u svijet. Njegovo mentorstvo nije ostalo na riječima, već se pretvorilo u konkretne nastupe, kontakte i podršku koja će kasnije utjecati i na čitavu novu generaciju glazbenika u Ivaniću.
Prva ozbiljna gaža bila je svirka kao predgrupa zagrebačkom Aerodromu. No stvari nisu išle po planu – Geiger pokida žice dok pokušava pojačati ton na posuđenoj gitari. Jurica Pađen ne posuđuje svoju – nastup završava prije vremena. Srećom, kasnije su dobili priliku svirati s bendom Demoni, koji im bez razmišljanja posuđuju vrhunsku opremu: Gibson SG, Orange pojačalo, Ludwig bubnjeve, Fender jazz bas. Više od gesta – to je bilo priznanje. Demoni su 1978. snimili svevremenski hit “Zadnja noć”, i to ih je već tada svrstalo u urbane legende.
Trenutak koji se pamti
Godina je 1981. Ivanić bruji od uzbuđenja – u grad dolazi Vatreni Poljubac, jedan od najžešćih rock bendova tadašnje Jugoslavije. Kino je krcato, publika u transu, reflektori spremni – sve miriše na spektakl.
U backstageu, tik pred nastup, atmosfera je pomiješana – trema i uzbuđenje. Tada im prilazi sam Milić Vukašinović – karizmatični frontmen, živa legenda i čovjek čiji se stav ne uči – s njim se rađa. Gledajući Gašu ispod oka, s ironičnim osmijehom, pita:
“Kol’ko pjesama imate, momci?”
Geiger, bez foliranja i taktiziranja, odgovara:
“Dve, tri… možda pet.”
Milić odmahne rukom, zagrmi onako po svom, bosanski:
“Jobo te Tito, sviraj bolan svih pet!”
I tako je bilo. GAD izlazi na pozornicu – bez kalkulacija, bez skrivanja. Sirova energija grmi iz zvučnika. Prvi red skače, drugi se njiše, treći vrišti. To nije bila samo svirka – to je bio trenutak kad su “klinci iz Ivanića” postali bend vrijedan pozornice.
Ali prije nego što su zasvirali, uslijedio je trenutak za pamćenje. Josip Ivanković izlazi pred publiku da najavi bend. Iako im je od početka tvrdio da je ime GAD “glupo i nekomunikativno”, sada koristi priliku za malu podvalu. Pogleda publiku, zastane sekundu, teatralno digne glas i najavi:
“I sada – Grupa Geigerov brojač!”
Publika zbunjena. Bend još više. Nitko to ime nije čuo prije – jer ga nisu ni koristili. Ali zvučalo je dovoljno neobično da ostane. I ostalo je – kao slučajan rebranding, kao duhovita provokacija, kao titula koja će ih pratiti još godinama.
Promjene u postavi i glazbeno sazrijevanje
Te iste godine Dobrica odlazi u vojsku, a Nenad Janeš se vraća iz JNA. Gašo mu nudi mjesto basista. Iako nema instrument, Jenky posuđuje opremu i Nenad odmah uskače. Nova energija dolazi s njim.
Bend sada svakodnevno vježba, uvode se složenije pjesme, rastu i zvučno i tehnički. Drača teško prati tempo – zamjenjuje ga Hrvojić. Već na prvoj probi zvuče kao “druga dimenzija”.
Dolazi i Bec Liška kao drugi gitarist. Twin-guitar harmonije postaju zaštitni znak. Geigerov brojač postaje ozbiljan bend – tehnički i scenski zreliji, spreman za veće pozornice.
Sve to vrijeme, žarili su i palili lokalnom rock scenom, punili prostore, ostavljali publiku bez daha i unosili energiju gdje god bi zasvirali.
Oproštaj s binom – i dolazak novih klinaca
No nad svime je visjela sjena – JNA, neizbježna sudbina svakog mladića tog vremena. Tiha kradljivica snova. Stroga, glupa, neumoljiva. Ta nesretna vojska odnijela je mnoge dobre bendove – uvijek je netko odlazio, netko se vraćao, a rijetko se ponovno spojilo kako treba. I tako je, jedan po jedan, došao red i na Gašu – lice, srce i okosnicu benda koji je nosio njegovo ime.
Tada se rađa ideja o oproštajnom koncertu. Bio je to pokušaj da se zatvori jedno poglavlje dostojanstveno – s gitarom u ruci, pogledom prema publici i zvukom koji odzvanja u vremenu.
Kino nije bilo dostupno, pa se rješenje pronašlo u velikoj dvorani na tavanu zgrade koju su svi u Ivaniću zvali “Gumica”, a kasnije “Rupa” – zapravo prostor nekadašnje birtije pored autobusnog kolodvora, ugostiteljskog objekta tada perspektivnog poduzeća Trgovina Križ.
Sala je bila zapuštena, prekrivena prašinom i ptičjim izmetom, no bend ju je vlastoručno očistio i uredio. Sviralo se na posuđenoj opremi – improvizirani razglas, stara pojačala, mikser, pa čak i komplet zlatno-narančastih Ludwig bubnjeva koje su sami unosili na kat. Bubnjeve je svirao mladi Nenad Borić – tada još osnovnoškolac, ali s ozbiljnom željom i talentom.
Bio je to koncert bez velikih produkcijskih ambicija, ali s golemim srcem. Prvi i posljednji put u tom sastavu, Geigerov brojač zatvorio je svoj krug. Na pozornicu su se, uz njih, prvi put popeli i neki novi klinci – s gitarama u rukama i snovima u očima. Njihova lica i energija dali su naslutiti da priča neće stati – samo će krenuti drugim glasom, novim ritmom.
Nova generacija dolazi
U isto vrijeme, gradska scena buja. Novi klinci ulaze u igru – Zoran Ožetski, Velimir Vereš, Damir Plahutar, Damir Žučko, a među prvima i oni koji su zasjali upravo na Geigerovom oproštaju: Dražen Buntić, Nenad Borić, Damir Lilić, Renato Barilić, Ivica Kramar. Svaki od njih doprinosi mozaiku glazbene povijesti Ivanića – neki tiho, neki glasno.
Bila su to vremena kad bi se na probama znalo pojaviti i ime kao što je Boris Leiner, bubnjar Azre, što bi izazvalo golemo uzbuđenje. Dečki iz Prve ljubavi također bi navraćali i spavali po kućama navedenih , a Damir Lilić je čak napisao tri teskta za album na kojem je po prvi put nastupila Sanja Doležal.
Sve je to dodatno povezivalo Ivanić-Grad s tadašnjom urbanom rock scenom. I činilo da se osjeća – da i ovdje, daleko od velikih gradova – pulsira nešto autentično, snažno i neizbrisivo.
//nastavlja se//
Zoran Ožetski
