Zima ’80 i neke kakvih više nema. Pao je onaj pravi snijeg, što zatrpa ceste do ramena, pa se voziš kroz tunele koje su ralice mukotrpno probijale. Danas takvih snjegova fali ili ih nema nikako.
Bili smo negdje vani – možda Jeger, možda Lonja, a možda Cvergl – iskreno, nemam pojma. Bilo je to već debelo iza ponoći kad padne ona genijalna ideja: “Ajmo u Altu!” – Dugo Selo, Martin Breg. Tad si, ako si htio zaružiti do jutra, imao tri izbora: Alta – za one koji vole miješati pivo i Prljavce; Nestićka u Bunjanima – ako ti je gušt tulumarit s pijanima i uz narodnjake; i Crna Vrana u Širincu – za one koji su baš voljeli ekstremne zvučne izazove i još pijanije društvo.
Naša ekipa bila je više na liniji Prljavog kazališta, Valjka, Janis i Micka. Bowie i Human League su nam djelovali previše šminkerski – iako smo im zapravo zavidili zbog krokodil majica i Levi’sica iz Trsta. S njima smo još nekako mogli dijelit pivu, za razliku od lopataša iz Štaglja koji bi na prve taktove Brene trgali radne bluze s leđa jedan drugome.
I tako – izbor padne na Altu. Vozi Darko, njegovom legendarnom bijelom (možda krem) Peglicom – Fiat 126 PGL, zvani “kompresor” po zvuku motora. U to vrijeme imat Peglicu bilo je ko da danas voziš Clia. Nisi bogzna baja, ali se nama to tako činilo.
Osim Darka, u autu su bili Bili (frend i susjed od rođenja), ja i – e, to me sad muči – tko je bio četvrti?! Možda pokojni Posa, bio je tih dana često s nama. Došli smo pred Altu oko tri ujutro. Vožnja – prava bob staza. Snijeg uz cestu visok ko dječji san o bijelom Božiću.
Na parkingu – samo jedan auto. Plavi Golf. Prvi znak za uzbunu.
Ulazimo – nema muzike, samo dernjava. Drugi znak.
Konobarica nas gleda kao da smo apokalipsa na četiri noge. Treći znak.
Ali mi, četiri snježna jahača iz Ivanića, željni pive i zabave, nismo uzimali te signale k’ srcu. Ja već od Prečeca napet za ić na WC, ali sam heroj i šutim.
Velim Darku: “Naruči pive, ja odoh pišat.”
Prolazim kraj ekipe za šankom – 5-6 tipova mrkih pogleda. Meni svejedno. Dođem do WC-a, taman počnem istakat kad – lom! Vriska, galama, staklo leti. Stresem, zakopčam, izletim.
Darko već pod dvojicom, Bili drži trećeg, meni šaka proleti kraj nosa, još jedna lagano po vilici – ali frajer previše pod gasom, padne sam. Skidam pepeljaru sa šanka, zamahnem – fulam. Dobijem direkt između rogova. Malo zateturam, ali vraćam udarac pepeljarom – tak se to delalo.
Nekak se probijemo van, gazda zaključa vrata za nama – da nam osigura bijeg. Peglica neće upalit, ali Darko nekak uspije kresnut peglu. Taman kad je krenula – vrata se otvaraju, Golferaši za nama! Peglica pleše po snijegu, ali beži.
Na izlazu iz šume – crvena STOP tabla. Milicija!
I gle čuda – prvi i jedini put u životu veselimo se plavcima.
– “Tko ste vi i kamo jurite?”
– “Iz Ivanića, jure nas neki idi.. iz Alte!”
– “Njih i čekamo – redari, večeras su istukli nekakve dečke!”
Staje Golf, iz njega izlazi mršavi krakati. Milicajac ga bez puno priče reže dlanom u vilicu – lik pada ko vreća cementa. Ostali ne izlaze. Jedan plavac sjeda za volan Golfa, drugi veli:
– “Vi za nama!”
Na stanici u Dugom Selu – dva cajca s brkovima ko partviš. Mislim si, sad bu pendrek festival. Vilica mi još pulsira.
– “Mogu pišat?”
– “Marš u sobu! Vi iz Ivanića tu, oni tamo!”
U našoj sobi tišina, u drugoj krkljanac. Stolci lete, pendrek se svira. Uleti jedan partviš:
– “Jesu i ovi sudjelovali?!”
– “Ne, njih su napali!”
I onda taj mekši milicajac veli:
– “Dečki, polako put Ivanića, dobro ste prošli. Nemoj još koje s… zbog vas!”
Iziđemo, ja pišam uz Peglicu ko gospodin, taman da krenemo kad – Darko uhvati rub snijega, Peglica trasne na bok.
Ja dolje, Bili na meni.
– “Bili, stojiš mi na vilici!”
– “Čekaj da se odrazim!”
Klik u vilici još pamtim. Srećom nije pukla, al sam žvakao mjesec dana samo na jednu stranu.
Iz kuće istrči baka – gaza u jednoj ruci, rakija u drugoj. Obrišemo se, popijemo za hrabrost. Peglicu vratimo na kotače, kad evo rotirke. Mislim si – sad smo naj… i za Altu i za prometnu.
Ali ne – stiže onaj dobri drot.
– “Živi ste? Peglica pali?”
– “Pali.”
– “Vozi doma. Pratit ću vas.”
Pratio nas do mosta na Lonji. Valjda da se uvjeri da smo živi napustili njegov rajon.
Zaspim s pulsirajućom vilicom, kvrgom na čelu, zgreban ko pas – ali provod za pet.
Par tjedana kasnije, vozim s Miljacom kroz Dugo Selo. Kod skretanja za Martin Breg – stopira neki tip. Sjedne otraga, pogledam ga bolje – pa to je jedan od onih redara!
Ali to je već neka druga priča…
Bili i ja smo još tu. Četvrtog se još uvijek ne mogu sjetiti. A Darka je, nažalost, odnio vihor Domovinskog rata.
Prijatelju, gdje god bio – čuvaj nas od gore, kao što si to oduvijek radio.
Goran Cerovečki
