Jutros sam, usput, čuo vijest na radiju. Prošla je gotovo neprimjetno, kao što to često biva s vijestima koje zapravo znače mnogo. Danska, od 1. siječnja 2026., prestaje s klasičnom dostavom pisama. Državna pošta zatvara jedno poglavlje dugo više od četiri stoljeća. Objašnjenje je jednostavno, gotovo bezosjećajno: pisma se više ne pišu.
Voditelj je odmah krenuo dalje, prema prometu i vremenskoj prognozi. Ali meni je u mislima ostala ta rečenica. I s njom – poštanski sandučići. One žute metalne kutije raspoređene po kvartovima, s prorezom kroz koji se pismo ubacivalo uz prepoznatljivu škripu. Taj trenutak kad ti je kuverta još u ruci nosio je uvijek isto pitanje: jesam li rekao sve? Jesam li nešto važno zaboravio? Kad poklopac padne, više nema povratka. Sve što si napisao – ostaje tako, nedovršeno ili potpuno, ali tvoje.
U našoj kući, godinama, oko Božića, dolazila je rukom pisana čestitka od doktora Sokolovića, obiteljskog prijatelja. Stizala je redovito, s jednakom pažnjom i toplinom, ne iz pristojnosti, nego iz iskrene ljudske potrebe – da se javi, da kaže: mislim na vas.
Iako je bio u mirovini još sredinom devedesetih, radio je u ambulanti u Križu. Povezali smo se preko ženinih roditelja, a s vremenom je odnos postao nešto mnogo više od uloge liječnika. Kad bi se naši dečki razboljeli, dolazio je k nama kući. Bez najave, bez buke, s liječničkom torbom i onom posebnom smirenošću koja je često bila važnija od bilo kakvog lijeka. Nikad nije dramatizirao. Samo bi došao, pogledao dijete, pogledao nas – i odjednom bi sve bilo lakše.
Takvi ljudi ne dolaze u život s velikim riječima. Oni su tu. Sve dok jednog dana više nisu.
Najviše sam pisama pisao u vojsci. U onoj staroj, nesretnoj JNA, tisuću kilometara daleko od svega poznatog. Tada su pisma bila jedina veza sa stvarnim svijetom. S roditeljima, djevojkom, prijateljima. Pisao sam jer sam morao, jer mi je to pomagalo da ostanem priseban i svoj. Ta pisma još čuvam, u kutiji. Papir je požutio, rukopisi izblijedjeli, neka imena više ne čujem ni u pričama. Ali osjećaj je isti – kao da rukom dotakneš nekog davnog sebe.
Doktor Sokolović nije prestajao pisati. Čestitke, poruke, rukom ispisane riječi. Čak i kada su svi već odustali, on nije. Kao da je znao – kada on prestane, prestat će i taj mali, tihi običaj. I tako je i bilo. Kada je otišao, nestala je i njegova čestitka. Bez zamjene, bez posljednje poruke. Samo tišina.
Danas sve stane u jednu poruku. Brzu. Praktičnu. Efikasnu. Bez kuverte, bez rukopisa, bez traga. Gubimo pritom više nego što mislimo – gubimo pažnju, usporenost, razmišljanje, sumnju. Gubimo onu jednu sekundu pred sandučićem u kojoj preispituješ sebe.
Zato sam odlučio, makar ovako, napisati čestitku. Ne zbog nostalgije, nego zbog osjećaja da se neke riječi još uvijek moraju izreći. I neka ovo bude moje pismo koje možda nitko neće dostaviti.
Za prijatelje koje rijetko viđam, ali ih ne zaboravljam. Za one s kojima sam dijelio mladost, glazbu, ceste i one besane noći koje ne traže opravdanja.
Za one koji su ostali ovdje i one koje je život raznio po svijetu. Za one kojih više nema, ali ih se, baš sada, sjećamo najviše.
Želim vam mir – ne onaj s razglednica, već onaj stvarni, unutarnji. Zdravlje koje se ne podrazumijeva.
Razgovore koji traju dulje od poruke. I barem jedan trenutak u danu kada zastanete i kažete – ovo je dovoljno. Biti.
Ako pisma odlaze u povijest, neka barem naše želje ostanu žive.
Sretni vam blagdani, prijatelji. Gdje god bili.
Zoran Ožetski
