Gledao sam nedavno snimku koja je obišla svijet. Brigitte Macron, supruga francuskog predsjednika, odgurnula je lice Emmanuela Macrona dok su izlazili iz aviona. Gesta je bila kratka, ali odlučna – i dogodila se pred kamerama.
Iskreno, nije me šokirala, ali me je zatekla. Nije to bio udarac, ali nije bio ni prijateljski dodir. U tom trenutku sam se zapitao: što bi bilo da je on to napravio njoj?
Nije stvar u sili – nego u poruci
Ne mislim da je to bilo nasilje. Ali gesta je bila jasna. Svi znamo kako izgleda trenutak kad netko izgubi živce. Nije uvijek potreban glas ni ruka – tijelo samo sve kaže.
Zato takvi trenuci izazivaju nelagodu. Jer shvaćamo da se nešto događa, iako ništa nije izgovoreno.
Da je Macron odgurnuo lice Brigitte…
Vjerujem da bi reakcije bile daleko jače. Bilo bi puno komentara, analiza, osuda. Jer kad muškarac napravi takav pokret prema ženi, pogotovo u javnosti, svi odmah reagiraju. I to s razlogom.
Nasilje nad ženama i dalje je velik problem u svijetu. Mnoge žene trpe udarce, prijetnje i poniženja – često bez da itko išta vidi ili zna. To su ozbiljne i stvarne situacije koje nikada ne smijemo zanemariti.
Ali upravo zato i pitam: bismo li u ovom slučaju isto reagirali da je uloga bila obrnuta? Bi li netko rekao da je to “šala” ili “bračna dinamika” da je on to napravio njoj?
A što da se umjesto geste dogodila uvreda?
Još jedno pitanje: što da je umjesto fizičke geste netko u tom trenutku rekao nešto grubo svom partneru – pred kamerama? Bi li i tada rekli “to je njihov odnos”?
A sad zamislimo da se to događa ne javno, nego negdje u četiri zida. Da se takve riječi ponavljaju, danima, mjesecima. Da vrijeđanje postane navika – bez snimke, bez dokaza, bez svjedoka. Takve situacije ne biraju strane. Mogu se događati i ženama i muškarcima. I rijetko se o njima govori.
Riječi koje bole, iako ih nitko ne vidi
Postoje odnosi u kojima nikada ne padne šamar, ali svakodnevno padaju riječi koje bole. Govori se da netko nije sposoban, da nije vrijedan, da bi bez partnera bio ništa. Te riječi ne ostavljaju modrice, ali ostavljaju rane koje se teže vide – i teže liječe.
Takve situacije često ostaju skrivene jer se ne smatraju “pravim nasiljem”. A istina je da ružne riječi, kada se ponavljaju i kad ponižavaju, mogu duboko utjecati na čovjeka – bez obzira na spol.
Zaključak
Možda je ovaj trenutak između Macronovih bio bezazlen. Možda se to među njima događa i bez loše namjere. Ali ono što sam ja vidio pokrenulo je razmišljanje – o tome kako različito gledamo iste situacije, o tome kako gesta može reći više od riječi, i o tome gdje su granice ponašanja među ljudima koji se vole.
Poštovanje ne počinje ni završava u šakama. Počinje u načinu na koji govorimo jedno s drugim – i u tome kako reagiramo kad gledamo što drugi rade. I zato mislim da se i ovakve “male” stvari vrijedi pitati – jer iz njih često naučimo nešto važno o sebi i društvu u kojem živimo.
Zoran Ožetski
