Kad je bend Geigerov brojač odsvirao svoje zadnje note u staroj sali zvanoj “Gumica”, činilo se da je sve gotovo. A u stvari, tek je počinjalo. Te večeri su Gašo i dečki znali da ih čeka vojni rok. Neki su već dobili poziv – tanak bijeli papir koji znači kraj jednog razdoblja i početak drugog.
Nije bilo puno razmišljanja – dobiješ poziv, spakiraš se i ideš. Pozdraviš majku, oca, djevojku i ekipu, pa pravac vojska. Večina ljubavnih veza se raspadala, a bome i bendova. Nitko te nije pitao želiš li ići. Ako si bio punoljetan – to je bilo to. Svi su se bojali da završe negdje daleko, u mjestima kao što su Vranje, Kumbor ili Pirot.
Kad danas čujem za ‘priziv savjesti’ i vidim zabrinute majke koje svoje nesamostalne sinove drže pod krilom do trideset i pete, sinove koji ni tada neće služiti ničem i nikome, sjetim se kako smo mi prizivali samo – sreću.
Ako si imao sreće, uniforma ti je odgovarala, čizme nisu propuštale, a zapovjednik nije bio lud. Ako nisi – snađi se kako znaš. Nisi imao pravo glasa. Bio si broj.
Dok su stariji odlazili u vojsku, mi mlađi smo se počeli okupljati u garažama i podrumima. Nismo imali ni instrumente, ali znali smo – sad je red na nas. Kao da se smjena straže dogodila – samo bez pušaka, s pojačalima.
Kad sam prelazio iz osnovne u srednju školu, osjećao sam se kao da postajem “velik”. Tada su krenule prve cigarete, prvo pivo – često i prvo povraćanje iza trgovine. Trenirke su postale traperice, a lopta je sve više ustupala mjesto gitari.
Počeo sam shvaćati da neke cure iz razreda nikad neće biti moje. Te slike sam pamtio dulje nego pjesme koje smo svirali. Glazba je bila mjesto gdje sam se mogao sakriti.
Iako sam napustio sport, kao dobar sportaš, često sam mislio na profesora Viktora Berlana. Imao sam osjećaj da sam ga iznevjerio. Nije mi to nikada rekao, ali njegov pogled govorio je sve. Znao sam da me cijenio, a ja sam to iznevjerio. I dan-danas osjećam zahvalnost – i tihu krivnju.
Odrastali smo u vremenu u kojem nisi trebao previše misliti. Dovoljno je bilo da šutiš, nosiš ono što treba, slušaš što ti se kaže i ne talasaš. Sve je bilo određeno unaprijed – škola, smjer, ponašanje, čak i glazba koju si “smio” voljeti. A mi smo voljeli ono što se nije uklapalo.
Nije to bio bunt protiv države, nego protiv tišine koju su nam nudili. Glazba je bila naš bijeg i naš odgovor. Nismo se borili plakatima, nego rifovima. Nismo se derali na ulici, nego u garaži – na pojačalu koje bruji, s bubnjem koji tuče ravno u prsa.
I zato, kad danas netko pita što je nama značila glazba – ne govorim o hitovima. Govorim o tome kako je zvučala sloboda u doba kad je sve bilo isto.
Televizija je tada imala samo dva programa. Ponedjeljkom gotovo ništa novo – reprize i stari filmovi. Ali kad bi naišla neka glazbena emisija, dan je odmah bio bolji.
Igrali smo nogomet po kvartovskim igralištima s dvije cigle za golove. Trgovine nisu radile vikendom, pa smo ljeti pekli kukuruze na vatri. U pozadini bi svirala neka stanica, najčešće Radio Sljeme ili Velika Gorica. Najviše smo voljeli emisiju Bore i Kokana. Njihov humor i glazba bili su nam prozor u svijet.
Minja Subota vodio je “Igre bez granica”, a glazbene emisije su nas upoznavale s Azrom, Prljavim kazalištem, Idolima, Haustorom…
Uz TV, gutali smo sve što se moglo pročitati: Džuboks, Rock, ITD, Start, Studio. U tim papirnatim svjetovima tražili smo tko smo. Učili smo o glazbi, frizurama, trapericama, stavovima. Seks? Seks je bio misterij. Sanjali smo ga više nego što smo ga razumjeli. I svi smo se pravili pametni – ali nitko nije znao ništa.
I da budem iskren – najviše smo se palili na žene iz tih magazina. Kad bi netko iz razreda donio Start ili Studio, krenuo bi obred: stranice s ljepoticama u kupaćima ili bez njih polako bi kružile razredom, a mi bi se pretvarali da nas zanima intervju s Balaševićem. U stvarnosti, zurili smo u te slike kao da su sveti gral.
Prvi susret s golotinjom bio je nešto između religijskog prosvjetljenja i hormonalne eksplozije. Nismo znali što točno treba raditi – ali znali smo da ćemo, kad dođe vrijeme, dati sve od sebe da ispadne kako treba.
Džuboks je bio prvi ozbiljan rock magazin u Jugoslaviji i snažno je oblikovao generacije mladih; Start je, uz aktualne teme, često donosio i atraktivne foto-priloge, pa nije čudno da su ti brojevi kružili iz ruke u ruku – i to pažljivo, da se stranice ne presaviju.
YU rock scena bila je na vrhuncu. Azra je izbacivala albume, Prljavci mijenjali stilove, a Bogović se vratio s moćnim albumom “Korak do sna”. Oliver Mandić oduševio je s “Zbog tebe bih tucao kamen”, Film je pogađao “Zonu sumraka”, Idoli s “Čokoladom” pomicali granice. A vani – Thriller, Let’s Dance, Synchronicity, U2, Duran Duran, Depeche Mode… Bilo je to zlatno vrijeme. Moj prijatelj Nenad i ja bismo sjeli, slušali bas linije i bubnjarske dionice i zaključivali: “Ovo ne možeš odsvirati. Ovo je savršeno.” To su bili naši uzori i naša mjerila.
U toj prvoj postavi – Nenad Borić na bubnjevima, Damir Plahutar na orguljama, Velimir Vereš na gitari i ja na basu – počeli smo graditi naš zvuk.
Jedna proba u garaži ostala mi je urezana u pamćenje zauvijek. Pojačalo zuji kao motorka, Nenad mlati po bubnjevima koje mu je baka kupila s onom neupitnom vjerom da iz toga mora ispasti nešto dobro. Plahutarov tata sjedi u dvorištu – miran izvana, a iznutra vjerojatno na rubu živčanog sloma od zvukova koji mu paraju večernji mir.
Za razliku od njega, Damirova mama Jana bila je naše svjetlo – uvijek bi pripremila nešto za pojesti. Pomfrit, pohani kruh, nekakvo jelo koje te u trenu vrati u život. Bila je naša prva publika, naša kuhinjska podrška.
U to vrijeme u Ivanić-Gradu paralelno su postojale tri ekipe klinaca koje su svirale usporedno. Jedni smo bili mi, s gore spomenutom postavom.
Drugu grupu su činili Damir Lilić, Dražen Buntić, Renato Barilić i Ivica Kramar.
Treća ekipa bila je više bluzerska – Nenad Mihaljević Hans, Saša Biršić i na usnoj harmonici odličan Davor Turk. Povremeno im se kao pjevač pridružio i Sandi Cenov, koji je tada živio u Ivaniću, ali nikada nije bio stalni član nijednog benda.
Sve je bilo improvizacija, ali iskreno. Nitko nije znao točno što radi, ali svi smo znali da moramo svirati. Nenad je bubnjeve uzeo jer nitko drugi nije htio. Rekao je: “Ajd da probam” – i ostao zauvijek. Palice su mu virile iz džepova kaputa.
Dok smo mi počinjali, drugi su se vraćali iz vojske. Geiger se vratio i okupio Mladena Hrvojića – Bradu i Milana Janeša – Jenkija. Osnovali su grupu Sabah – važan bend za cijelu priču koja slijedi.
Sve to događalo se pod utjecajem Josipa Ivankovića, čovjeka koji je bio tiha, ali ključna figura. Najviše je surađivao s Damirom Lilićem, koji je tada napisao tri teksta za album “Prve ljubavi”, gdje se prvi put pojavila Sanja Doležal.
U to vrijeme, članovi Azre i Prve ljubavi često su bili u Ivanić-Gradu – vježbali po garažama, spavali kod nas, čekali koncerte. Grad je disao glazbom – iskreno, bez kalkulacije.
//nastavlja se//
Zoran Ožetski
