Sam naslov mami na čitanje, zar ne?
Odmah ću vas razočarati jer ne slijedi nikakva ratna, krvava priča i niti u jednom momentu se fabula neće dotaknuti 925., 1753., 1941. ili 1991. godine. Ovo nije priča o klanju, ovo je priča o prvim ljubavima, zabavama i koliko-toliko sretnom i bezbrižnom odrastanju. Prava klaonica uslijediti će dosta kasnije, ali kao što rekoh to nije tema.
Tamo 80-ih godina prošlog stoljeća, mjesta za izlazak mladih je bilo na kapaljku i većinom su se svodila na lokalne inicijative tadašnjih omladinskih organizacija, bendova ili onih sretnika koji su se na neki način bavili glazbom. Ovdje govorim o stanju u provincijama jer Zagreb je imao Kulušić, Jabuku, Big Ben, Lap i neizostavni Saloon. O tim mjestima smo mi iz malih sredina prepričavali legende koje se uglavnom nisu dogodile tj. većinom su ih prepričavali oni koji i danas nemaju pojma gdje su se ti klubovi nalazili.
Ja sam imao sreću da me Miljac upoznao sa većinom navedenih lokacija, u Lapu smo bili dosta često, u Saloonu smo dobili pedalu radi tenisica, pica se jela u Dvojki ili u Topolinu, sendviči kod Pingvina, bljuvalo se na Kamenitim vratima ili na autoputu.
Na drugu stranu svijeta postojao je disco kod Pere u Križu gdje su uvijek bile najljepše cure i mogle su se dobiti najljepše batine, sportski u Kutini, pa klub u bivšim barakama nasuprot Petrokemije, mislim da se i zvao Baraka.
Tih dana i godina krenuo sam u srednju školu i to prvo u Zagreb no taj pokušaj je neslavno propao jer se u kinima prikazivao Kum 1 koji je trajao 3 i pol sata i bilo je idealno gledati ga više puta i to baš kad traje nastava. Osobno sam ga gledao 11 puta i svaki put je dojam bio isti, mali dečko iz provincije u velikom zagrebačkom kinu gleda svjetski hit. Pater familias je uskoro navratio u školu koju sam pohađao pa je slijedio ispis iz Prvomajske i moj transfer u lokalnu ligu tj. u srednju školu u Čazmi. Tamo sam otpočetka imao plus kod većine profesora jer je pokojna mama bila ravnateljica te ustanove pa sam neke predmete prolazio na uspomenu na nju i svoje krupne smeđe oči.
Normalno da je promjena sredine utjecala i na promjenu mjesta za večernje izlaske pa se, pogotovo u četvrtom razredu, subotom krenulo van u Čazmu. E tu dolazimo do klaonice!
Naime na izlasku iz Čazme prema selu Grabovnica postojao je dotrajali objekt u kojem je nekad bila otkupna stanica za stoku ili je tu bio sajam (ne sjećam se točno) i tom objektu je uređen disco-club koji je odmah dobio naziv „Klaonica“. Možda je ta zgrada i služila nekada kao klaonica za stoku, ali mislim da su to ime mladi iz Čazme namjerno izdramatizirali kako bi bilo interesantnije za dolazak. Ako se dobro sjećam Tuđa je jedno vrijeme puštao muziku, redari su bili Milić i ekipa, a pošto sam išao u Čazmu u školu mimoišle su me čarke koje su normalne kada nova faca stigne među selske cure. Ali ja niti sam bio faca, niti su me cure baš doživljavale. Uglavnom, u uspomenama imam samo vesele stvari vezane za disco po imenu Klaonica.
Tih dana sam se zagledao u jednu crnku, ali sam propustio činjenicu da se u nju zagledao i jedan moj iz Ivanića koji je bio stariji, ali što je najbitnije i puno jači i jedne večeri mi je još u discu u Bosiljevu “objasnio“ da nije pametno očijukati s njom. Ali ljubav ne pozna granice ni strah pa smo na kraju ipak kratko bili skupa. Kratko, ali slatko. Iz Bosiljeva se sjećam Joleta koji je išao u istu školu pa smo se poznavali, a to je u biti značilo da sam u Bosiljevu siguran. Klaonica je došla kasnije, ostala mi je u sjećanju posebno po light-showu koji je meni bio impresivan za to vrijeme.
Inače disco-scena u Čazmi je za mene počela biti poznata s prvim dolaskom u spomenuto Bosiljevo gdje je u društvenom domu omladina odlučila priređivati plesnjake. Klupe uz zid, šank gdje se sjekirom otvara piva (kasnije sam taj običaj vidio i u Derezi), tri lampe, dva gramofona, ali nama je i to bilo dosta. Tih godina čazmansku klupsku scenu dopunjavali su i disco u pivnici „Jelen“ u centru te kratkotrajni disco u motelu. Nakon disca se išlo na tulume ako si bio pozvan ili pješice za Ivanić ako su ti otišli svi prijevozi. Zadnji bus je odlazio u 22 i 10, a tad je večer tek počinjala. Bilo nam je potpuno normalno sa prvim pijetlima pješačiti tih 20-ak kilometara (i koji više ako si krivudao uslijed konzumacije raznih tekućih supstanci). Namjerno nisam kronološki poredao postojanje tih lokacija jer sumnjam da je moja vizija Bosiljevo-Jelen-Klaonica-Dereza-Jelen-motel točna, neka me Čazmanci isprave.
Jedna večer u Derezi je bila posebno upečatljiva jer je kratkotrajno moja crnka bila magnet za seoske budale pa sam od lokalnog štemera dobio dvije minute da nestanem. Ali i to je bio dio odrastanja, dokazivanja i općenarodnog običaja da onaj koji je vanjski, a pobere dobru curu mora pobrati i batine. Taj put ih ipak nisam dobio, ali to je neka druga priča, crnka ubrzo više nije bila moja, škola je bila pri kraju i otvarale su se nove ljubavi, nove lokacije i nove uspomene.
Ovo je još jedan izrezak iz jedne burno proživljene i odživljene mladosti, mladosti koja ne poznaje kilometre, strah, brigu ili neka nerealna očekivanja. Ako je bilo za piće bilo je, ako nije nismo to pretvarali u tragediju, bilo bi lakše da se imao auto jer bi neke večeri vjerojatno pamtio po nekim drugim ekstazama, a ne samo po alkoholnoj.
Iz Dereze smo na primjer hodali pješice 4 sata u koleđicama dok su se ledile lokve ispred nas. Pete na koleđicama smo izlizali do đona, žuljevi su bili ko 50 para, srećom u Šumećanima je bila svadba gdje su nas ugostili ne vjerujući da mažemo pješice skroz iz Dereze. Jedan se svat ponudio da nas odveze za Ivanić, ali smo ga s prijezirom odbili i nastavili cipelcugom stvarajući tako nezaboravnu uspomenu. U ovoj se sceni moram sjetiti i Johnija iz Dabaca koji se ovog sjeti svaki put kad se vidimo, moram spomenuti i buraza Srećka koji je najviše zaslužan što sam na kraju uspio završiti školu, Furmeka, Ivanovića, Nebojšu, Stelu, Tuđu, Milića, prof, Dončevića koji je imao puno razumijevanja za moje nestašluke, Puzaka, Čikora, Franju Jagatića, direktora Kralja i Mariju Tkalec, sestru Nedeljku i sve ostale moje drage prijatelje iz Čazme.
I da ne zaboravim sve uredno predane, a nepročitane i nenapisane lektire koje je za mene priređivala jedna druga crnka. Prof. Marija Tkalec je već po rukopisu skužila da ja to nisam pisao (bio sam isuviše lijen prepisati), a nakon nekoliko pitanja i da nisam nikad u rukama imao te knjige. No, njena uspomena na njenu kolegicu, moju mamu, bila je previše jaka da bi za taj postupak dobio veću kaznu od njenog prijekornog pogleda.
Škola je završena sa uspjehom i nakon rovovske bite na maturi, slijedilo je neko drugo vrijeme, ali to je i neka nova priča.
Goran Cerovečki
